Emisija je problematizirala posljednju izjavu Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije kojom se traži dodatno istraživanje i procesuiranje zločina svih totalitarnih režima na ovim područjima, s naglaskom na komunizam. Početna razlika u mišljenjima – Vladimir Gajger smatra da je tekst pogodio u bit stvari u pravo vrijeme, a Ivo Goldstein da je riječ o promašenoj temi i činjenicama – eskalirala je u međusobne optužbe povjesničara da naprosto govore neistinu.

Počelo je podsjećanjem Ive Goldsteina da je komunistička represija u Jugoslaviji ipak bila ponešto blaža nego u zemljama Varšavskog pakta, pa se bivša zajednička država razvijala neovisno o Berlinskom zidu i njegovom padu. Hrvatska je imala ubrzanu demokratizaciju, pri čemu je 1989. 'godina razvoja demokracije kakve ni prije ni poslije nije bilo'.

Obljetnica pada Berlinskog zida važna je u tom smislu, rekao je Goldstein, osvrćući se i na 'sporan' Dan antifašističke borbe 22. lipnja. Komunisti su i prije toga, podsjeća, znali da su im naci-fašistički režimi u Italiji i Njemačkoj glavni neprijatelji i da će se sukob dogoditi prije ili kasnije. Kao primjer da se partija pripremala za ustanak, Goldstein je naveo sastanak u Splitu 25. travnja, kada je kao osnovni zadatak postavljena priprema naroda za oružanu borbu.

Gajger ne dovodi u pitanje da je od 10. travnja do 22. lipnja bilo dosta sličnih sastanaka, ali naglašava da se komunisti nisu uključili u oružanu borbu do napada na SSSR. Opaskom da se antifašistički otpor tada može pripisati samo Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini (četnicima, op. a.), Gajger je izazvao Goldsteina koji je poručio da je riječ o smiješnim sitnim podbadanjima. Gajger je potom nabacio i da su nakon 10. travnja pojedini uhićeni komunisti i njihovi simpatizeri puštani iz zatvora na intervenciju njemačkih vlasti, što je Goldstein ocijenio hvatanjem na potpuno efemerne stvari.

Osnovno pitanje za Goldsteina jest ovo: Tko je u Drugom svjetskom ratu bio na krivoj, a tko na pravoj strani? Ako je oko toga moguće postići dogovor, vrlo lako je sve drugo analizirati. U svakom slučaju, ostaje činjenica da je hrvatski narod od kapitulacije Italije 1943. godine većinski bio na strani antifašizma. 'Ne baratamo političkim pitanjima ili politikanstvom, nego notornim povijesnim činjenicama', napomenuo je Goldstein.

Antifašistička borba, koja je 'u svojoj biti bila i borba za revolucionarnu promjenu vlasti', za Gajgera je pak političko pitanje, no pitanje žrtava je, kaže, općeljudsko pitanje.

Nema sumnje da su Jasenovac, Bleiburg i Križni put zločini, ali jedno je genocid, a drugo su zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, napomenuo je Goldstein, pozivajući se na primjer tretiranja ubojstva na sudu, pri čemu se ovisno o okolnostima razlikuju ubojstvo s predumišljajem, ubojstvo na mah i dr. Nadalje, u svibnju 1945. počinjen je zločin protiv nekih Hrvata, a nisu ga počinili 'partizani', već jedinice JNA i OZNA-e. 'Stradanje je išlo po političkoj, a ne nacionalnoj liniji', rekao je Goldstein, dodajući da su zločini istovremeno počinjeni i nad Folksdojčerima, Talijanima, Slovencima Belogardejcima, četnicima, Mađarima...

Gajger ističe da je irelevantno tko su bile žrtve, iako je bilo najviše Hrvata. 'Mogli su biti i četnici, nije važno. Komunistička elita preko OZNA-e u sklopu JNA fizički je eliminirala sve stvarne ili zamišljene neprijatelje, vojnike ili civile', rekao je Gajger. Po njemu, upravo su Folksdojčeri primjer da su zločini bili počinjeni po nacionalnoj osnovi, jer je odlukom AVNOJ-a stradalo 26 tisuća žena i osam tisuća djece samo zato što su bili Nijemci.

U program se javila i slušateljica čija je majka preživjela Križni put, a otac domobran pukom slučajnošću nije strijeljan. 'Kada će se konačno osuditi ljudi koji su pod petokrakom ubijali godinama iza rata? Zašto su oni drugačiji od ostalih krvnika, ustaša, Hitlera ili onih koji su pobili zarobljenike u Vukovaru?', pitala je slušateljica. To je otvorilo pitanje lustracije.

Goldstein smatra da je besmisleno pisati zakon o lustraciji 20 godina nakon propasti komunizma - to je eventualno trebalo napraviti na samom početku 90-ih, što je pak bilo nerealno s obzirom na bivše komunističke elite u novoj vlasti. 'Ukoliko ne priznamo notorne činjenice, stalno ćemo se vraćati na ustaše i partizane. Ako se ne možemo dogovoriti oko temeljnih stvari, onda ne možemo dalje. Ako nemamo jasnu sliku o tim događajima, nemamo svijest o našoj sadašnjosti ni budućnosti. Mi se, nažalost, i dalje borimo s vlastitom prošlošću', rekao je Goldstein, dodajući da od toga pate i zemlje s puno duljom demokratskom tradicijom, poput Francuske koju muči pitanje Višijevske republike.

Goldstein je rekao da su na komemoraciji žrtvama u Teznom prije dvije godine bili katolički svećenik i pripadnik Islamske zajednice, a organizatori nisu pozvali pravoslavnog svećenika iako je čak 20 posto tamošnjih žrtava pravoslavne vjeroispovijesti. 'Organizatori su ocijenili da se to ne uklapa u određene sheme koje oni žele prezentirati kao istinu', rekao je Goldstein. Gajger rekao da je to bilo 'predavanje, a ne komemoracija' u organizaciji Počasnog bleiburškog voda, te da tu lokaciju inače obilaze predstavnici Pravoslavne crkve. Goldstein je ustrajao na tvrdnji da je komemoracija održana nakon predavanja, na što je Gajger uzvratio da Goldstein ne govori istinu, a ovaj mu nije ostao dužan. 'Ja sam detaljno opisao zločine 1945, a jesi li ti ijednu rečenicu napisao o zločinima od 1941. do 1945?', pitao je Goldstein. 'Ja se bavim komunističkim zločinima, a ti se baviš svime, i u tome je problem', zaključio je Gajger, na što je Goldstein rekao da je taj razgovor zapravo besmislen.