Namlatio se para u Južnoj Koreji na voću i povrću. Poslao je potomstvo da studira po Europi i, u želji da im bude bliže, doselio se u Zagreb. Hrvatska je hit destinacija u Južnoj Koreji i Kim Dae Won je logično pomislio da će otvaranjem prvog korejskog restorana natući prstohvat keša. Malo sutra: 'Nisam zadovoljan time kako se posluje ovdje. U godinu dana izgubio sam već 200.000 eura zahvaljujući hrvatskim zakonima koji su me prisilili da zaposlim osam hrvatskih državljana, što mi je previše. Nemam takav protok gostiju.'

Al' nije greda. 200.000 eura. Pa što. Pedesetpetogodišnjak se svejedno smiješi dok se vozi na svom nanobotu po centru grada, obavlja poslove i veli da mu ne pada na pamet plaćati po nekoliko desetaka kuna dnevno za gradski prijevoz. Hrvatska nije ono što je očekivao. Hrvatski zaposlenici također. Rade, veli, isključivo ono što im kažeš. Ako im kaže da očiste WC u restoranu, oni doslovce očiste samo WC. Lavabo, pipe ili što još moraju se posebno spomenuti. Rekao im je da se za vrijeme pauze presvuku u svoju odjeću. To uglavnom ne čine. Nisu naučili nijednu rečenicu na korejskom. Nije ok.

Dae Won je u kratkom roku skužio nekoliko stvari. Hrvati ne vole začinjenu hranu. Ne vole restorane u koje dolaze grupe turista. Generalno, Azijati im nisu prirasli srcu. Nakon početne znatiželje oko restorana broj gostiju se počeo osipati. Praktički više nema domaćih ljudi koji tamo zalaze. Jesti po restoranima? Hrvati to ne mogu provaliti. Čemu, ako doma imaš pećnicu? 'Hrvati ne idu van jesti. Ne postoji odlazak na obiteljski ručak. Tako da sam počeo razmišljati o drugom biznisu - dostavi hrane. Ići ćemo po uredima. U Koreji je to postao veliki biznis prije pet godina.'

Kad neće brdo Muhamedu, Muhamed će brdu. Ponovno, neće biti lako. Jer, kada se Dae Won malo dublje zagleda u hrvatski mentalni bitak, otkriva da ne prihvaćamo nešto drugačije kulture: 'Hrvati odbijaju nove stvari. Stalno se vraćaju starim idejama. Tradiciji.' Plus, veli tip, ne vole potrošiti lovu da bi jeli zdravo.

Nije 'uncle nanobot', kako sebe voli nazivati, nesvjestan manjka para kod nas. Pripisuje to socijalističkom naslijeđu. Ono što sada vidi je jaz između bogatih i siromašnih, nešto na što nije mislio kad je pokretao biznis. Nije siguran za koga želi da mu bude ciljna klijentela, ali u svakom slučaju siguran je da će Hrvatska za desetak godina izgladiti taj jaz. Super. No ni do danas, i usprkos milijunskom gubitku, nismo ga uspjeli razočarati: 'Nisam još izgubio nadu u ovu zemlju. Nastavit ću živjeti ovdje. Ekonomija će sigurno krenuti nabolje i stvari će se razvijati. Ideja mi je da sadim ovdje namirnice koje ću izvoziti u Južnu Koreju. Bit će jeftinije nego da ih uvoze iz Japana, kao što je sada slučaj. Već sam razgovarao s nekim ljudima. Uzgajatelji tuna, proizvođači meda, vina. Uskoro će trgovinski ugovori između EU-a i Koreje omogućiti jeftin protok robe.'

I tako... Dae Won se fura na svom obojanom kotaču, vozi slalom među ljudima na Tkalči, Hrvatska mu je malo spora. Nije veliki bed. Kaže da je ovdje našao svoj mir i da mu nije važno koliko ga je to koštalo. Uvjeren je da će zavesti hrvatske nepce novim menijem koji priprema, a bit će fusion korejske i naše gastronomije. Primjer: 'Vidio sam da volite pivu. Volite i piletinu. U Koreji imamo super kombinacije ove dvije namirnice. Napravit ću nešto slično i ovdje.'

Vidjet ćemo što će Korejac napraviti. Zasada mu je jedino uspjelo punjenje našeg proračuna. Malo tužno i puno empatično.