Dokazao je to ponudivši mandat na raspolaganje nakon što se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nesretno i nespretno izrazila i svu krivnju za eventualne propuste oko velikog požara svalila na zadnju osobu koja bi trebala snositi ikakvu odgovornost, na Krstičevića. Uvrijeđeni ministar ni pet, ni šest maše ostavkom - ako netko nije zadovoljan, on odmah može otići, poručuje, svjestan da je on više potreban državnom vrhu nego on njemu.

On se uvijek može vratiti u privatni sektor, a Plenković će teško naći ovakvog radoholičara koji se kompletno predaje svojoj misiji. Upravo je njegov tempo mnoge u državnim tijelima začudio: u svom je kabinetu uveo ranojutarnje kolegije, a u Vladi ga navodno zovu samurajem.

Ili po mome ili nikako

Krstičević je preuzeo Ministarstvo obrane pod nekoliko uvjeta: da mu se nitko ne miješa u posao, da ima autonomiju kadroviranja, da se donese Strategija nacionalne sigurnosti te Zakon o domovinskoj sigurnosti, da se krene u obnovu hrvatske borbene letačke eskadrile i, naravno, da se poveća vojni proračun.

Upravo je zbog upitnog povećanja proračunskog novca za obranu bio spreman dati ostavku već na početku mandata. Ostavka se spominjala i oko lobiranja za prvog čovjeka u Podravci, kada je, prema nekim informacijama, došao u žestok sukob s ministrom državne imovine Goranom Marićem.

Iako je olako ponudio svoj mandat na raspolaganje, prije samo godinu i pol bio je teško razočaran kada mu je ministarska funkcija izmaknula za dlaku. Naime spominjao se u kadrovskoj križaljci još za vrijeme Tomislava Karamarka i Tihomira Oreškovića kao najizgledniji ministar obrane, no fotelja je pripala Josipu Buljeviću.

Menadžer s povremenim izletima u politiku

No ta se vlada ubrzo raspala, a Plenkovićev izbor pao je upravo na nekoć najmlađeg generala Hrvatske vojske, koji je tada već 15 godina bio izvan visoke politike. Iako je imao povremene volontersko-savjetničke uloge kod Jadranke Kosor, kasnije i kod Kolinde Grabar Kitarović, Krstičević se od prisilnog umirovljenja 2000. godine skrasio u M San grupi. Najprije kao menadžer, nakon čega postaje prokurist, a zatim i direktor tvrtke kćeri KING ICT.

Riječ je o tvrtki koja je najveći dobavljač računalne opreme za državne institucije i s pravom se svako malo postavljalo pitanje ima li Krstičevićev politički angažman veze s izdašnim javnim nabavama koje je ova tvrtka sklapala s državom. Nakon provedene istrage 2011. dokazano je da je sve čisto. Tvrtka je i nakon što je Krstičević ušao u Vladu, prije čega je formalnopravno raskrstio sa svojim prethodnim poslodavcem, nastavila poslovati s državom.

Gdje si bio 1991.?

Na ovo je pitanje Krstičević bio prisiljen odgovarati prije godinu dana, kada je u Nacionalu objavljen navodni špijunski dosje o njemu, popraćen navodima neimenovanih umirovljenih generala, kojim je implicirano da je naš akter napustio Jugoslavensku narodnu armiju tek u rujnu 1991., kada su započeli žestoki napadi na Vukovar, te da je zastupao 'tvrdu jugoslavensku liniju'.

U Krstičevićevu obranu stali su mnogi, a bezrezervnu podršku dao mu je ratni sudrug sa suprotnog političkog pola Ranko Ostojić.

Agresija na Hrvatsku Krstičevića je doista zatekla u Beogradu. Naime 1991. završavao je Vojnu akademiju kopnene vojske. Nakon toga se prijavio kao dragovoljac u Zbor narodne garde te početkom 1993. postao zapovjednikom legendarne 4. gardijske brigade, popularno zvane Pauci.

U vrijeme pripremnih operacija za Oluju 1994. pri osvajanju Livanjskog polja te Dinare i Šatora bio je ranjen te je zapovjedništvo nad Četvrtom preuzeo njegov zamjenik Andrija Matijaš Pauk. Krstičević je sudjelovao u Oluji te akcijama Maestral i Južni potez. Upravo zbog akcije Maestral Republika Srpska krajem prošle godine podignula je kaznenu prijavu protiv Krstičevića i još 15 zapovjednika ove vojne operacije.

Za to razdoblje vezana je i anegdota koja se odvija u zimskim mjesecima na nekoj čeki na Velebitu. Krstičević je tada u obilasku položaja naišao na promrzle suborce. Istog trena skinuo je svoju jaknu i dao ju jednom od njih. Ovaj je zahvalio uz komentar da što će s njom i da je poput odjeće za lutke, aludirajući na Krstičevićevu sitnu građu.

Nakon Domovinskog rata najmlađi hrvatski general poslan je na doškolovanje u SAD, a 2000., nakon što je HDZ izgubio vlast, postaje umirovljenik i to u 31. godini života.

To može zahvaliti tada friškom predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, koji je pismo dvanaestorice hrvatskih visokih vojnih zapovjednika protiv kriminalizacije Domovinskog rata protumačio kao miješanje vojske u politiku, a neki su taj potez proglašavali i začetkom vojnog puča.

Među potpisnicima je bio i general Ante Gotovina, danas posebni Krstičevićev savjetnik.