Tako vam je otprilike i s Crkvom u Hrvata – sve krivo. Crkvena vrhuška, ona na čijim se leđima gradi cjelokupni imidž crkve, uspjela je propustiti priliku za dobar rebranding i dokazala da postoji radi sebe same, a ne poradi naroda i njihovih izgubljenih duša. Naravno, povod za studiju slučaja radnog naziva 'Nema nam pomoći' nedavna je prijetnja izgonom don Ivana Grubišića jer se on, tako nestašan i vragolast, usudio kritizirati nedodirljive i, zamislite, upetljati u političke aktivnosti, promovirati vjeru i moralne principe u samoj njihovoj jezgri.

Stave li se na stranu međusobna pripetavanja i grijesi iz prošlosti, Crkva je, nakon silnih skandala koji su je potresali samo u posljednjih 12 mjeseci, izgubila priliku da osvjetla obraz i popravi temelje koji su dobrano narušili svećenici s dildoima. Marketinškim rječnikom, zgriješila je po svim točkama brendinga. Za početak, okolnosti su joj jako dobro išle na ruku. Ekonomska kriza sa sobom nosi i krizu duha, pa je posve jasno odakle narodu potreba da potraži utočište. Nadalje, Katolička crkva u Hrvatskoj već stoljećima nema bogzna kakvu konkurenciju, pa je mogla tako elegantno pozvati ekipu pod svoje okrilje, ali ne, ona je to odlučila preskočiti i, još gore, potpuno ignorirati.

Zapravo, vrlo je indikativno što se nitko (kardinal Bozanić, primjerice) ni u jednom trenutku nije obratio hrvatskom narodu i progovorio o korupcijama, uhićenjima i ponudio odgovor na pitanje kako dalje ili kako dalje s Bogom. S obzirom na to da je prenošenje konkretne i jasne poruke jedno od temeljnih pravila izgradnje dobrog branda, taj ignorantski stav potpuni je – 'fail'. E sad, odjednom se tu pojavio neki Grubišić, poznat među vjernicima 'ikavcima', ali više-manje nepoznat ostatku države. Taj čovjek je u vrlo kratkom roku pokupio simpatije i kod onih nevjernih Toma, ali samo zato što je prenosio univerzalne poruke, i to s pozicije čovjeka od naroda, Božjeg sluge, a ne od Boga odabranog. Umjesto da ga iskoriste kao nekoga koga će čuti i oni koji su to dosad odbijali, procijeniše da je to posve nevažno i – izbaciše ga iz stada. Time su prekršili još jednu brending zapovijed – budi dosljedan te zadržali one koji zbog grozomornih grijeha zaista trebaju gorjeti u paklu. Javnost je pritom mogla samo šutke promatrati i gutati odluke s vrha, čime su iz Crkve pokazali da nemaju ama baš nikakvu potrebu približiti se svojoj ciljnoj skupini ni racionalno, a kamoli emocionalno.

S obzirom na to da crkveni vrh lojalnost gradi na posve nestabilnim osnovama, licemjerju i krutosti zbog koje se mrki srednjovjekovni kler doima blag poput djece cvijeća, pitanje je koliko će dugo taj sustav (brand) biti održiv, pogotovo među mlađom populacijom koja tek treba stasati u praktične vjernike. Ako već vjera pojedinca, kako je i Papa kazao, nije potpuna bez oslonca u Crkvi, kako će njezina promocija biti potpuna ako leži na nejakim plećima dobrodušnih lokalnih župnika. Crkva je dobila priliku za rebranding i tako ju je fantastično propustila. Može li joj pomoći Bog? Ne vjerujem.

P.S. Vjernike u crkve vratila je umjetnost. Tako bar tvrde autori sjajnog spota u nastavku. Iako to više s Hrvatima nije slučaj, vrijedi pogledati.