Demokratska partija socijalista premijera Mile Đukanovića pobijedila je na nedjeljnim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, ali neće moći samostalno formirati novu vladu. DPS ulazi u veliku u koaliciju s tri manjinske stranke i još jednom manjom strankom. Tportal donosi biografiju Mile Đukanovića, jednog od po stažu najdugovječnijih crnogorskih političara kojeg se smatra i najbogatijim europskim državnikom
Pedesetčetverogodišnji ekonomist iz Nikšića rođen je u obitelji suca te je u mladosti prilično brzo napredovao u Komunističkoj partiji pa je tako još kao mladić od 18 godina postao članCentralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Vrtoglav uspjeh, uz pomoć Slobodana Miloševića, doživljava 1991., kada u dobi od 29 godina postaje najmlađi premijer u Europi, što je mnogima zasmetalo jer su smatrali da nije dorastao toj funkciji.
Miloševićevo oko u glavi
No Đukanović je vrlo brzo razuvjerio kritičare te se pokazao vrlo vještim u vođenju raznovrsnih crnogorskih državnih poslova. Iz tog doba pamte se i njegove prijeteće izjave prema Hrvatskoj koje su desetak godina kasnije završile javnim isprikama upućenim Hrvatima. Štoviše, javno je izjavio kako je i šah zamrzio zbog hrvatske šahovnice, a pamti se i njegova najava iz ratnih 90-ih kako će se Crna Gora u predstojećem ratu 'jednom za svagda razgraničiti s Hrvatskom, ali ne po mapama koje su crtali priučeni boljševički kartografi'.
Krajem 1996. i početkom 1997. stupio je u otvoren sukob s Miloševićem i njegovim režimom u Beogradu, čiju je politiku javno nazvao pogubnom, a Miloševića čovjekom prošlosti. Zbog toga je došlo do sukoba u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista Crne Gore, u kojoj je bio na dužnosti potpredsjednika.
Razlaz s Beogradom
Predsjednik Republike Crne Gore i predsjednik Demokratske partije socijalista u to vrijeme bio je Momir Bulatović koji se sa svojim pristašama svrstao uz bok Miloševića. Na predsjedničkim izborima listopada 1997. Đukanović pobjeđuje Bulatovića tijesnom većinom koja je, kako je sam naglasio, izabrala njegovu proeuropsku reformsku politiku.
Unatoč žestokim političkim, propagandnim, gospodarskim i vojnim pritiscima Miloševićeva režima, posebno u vrijeme NATO-ova bombardiranja 1999., državna politika koju je personificirao Đukanović pobjeđivala je na svim lokalnim i parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. U to vrijeme bila je ugrožena sigurnost Crne Gore te njegova osobna sigurnost. Bez obzira na sve pritiske, izazove i rizike, dosljedno je ostao na reformskom demokratskom pravcu, otvoreno se povezao s vođama demokratske oporbe Srbije, koju je javno podržavao i pomagao sve vrijeme, što je značajno doprinijelo Miloševićevoj smjeni u listopadu 2000. godine.
Na parlamentarnim izborima održanim listopada 2002. lista Demokratska koalicija za europsku Crnu Goru – Milo Đukanović osvojila je uvjerljivu pobjedu. Na prijedlog Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije Đukanoviću je povjeren mandat za sastav nove vlade koja je izabrana u Parlamentu 8. siječnja 2003., nakon što se povukao s funkcije predsjednika Republike. Vlada Crne Gore usvojila je sredinom ožujka 2003. program četverogodišnjeg rada čiju okosnicu činiAgenda gospodarskih reformi, Strategija upravne reforme Crne Gore i Strateški plan reforme obrazovanja. Kao predsjednik vlade Đukanović je bio i na funkciji predsjednika Savjeta za privatizaciju i Nacionalnog savjeta održivog razvoja.
Duhanska sprega
Milo Đukanović jedan je od najbogatijih europskih državnika. Uz njegovo ime vežu se optužbe za krijumčarenje cigareta, no nijedna nije dokazana. Kao jednog od glavnih mafijaških bossova u Crnoj Gori, Đukanovića je označio zagrebački tjednik Nacional serijom tekstova u kojima se pored njega u istom poslu nalazio i ubijeni srbijanski premijer Zoran Đinđić, a koje je, prema pisanju lista, povezao kontroverzni biznismen Stanko Subotić Cane.
Da iza napisa ipak možda nešto stoji, pokazuje i zanimanje talijanskih istražitelja koji su više od deset godina istraživali navodne veze Mile Đukanovića s organiziranim kriminalom, a posebno švercom cigareta. U njihovim izvješćima često se spominje Đukanovićevo te imena njegovih najbližih suradnika. Štoviše, talijanski Antimafijaški ured čak je pokrenuo zahtjev za Đukanovićevo uhićenje, no napuljski je sud odbacio taj zahtjev uz obrazloženje da Đukanovića kao crnogorskog premijera štiti imunitet. Ali zahtjev je kasnije ipak odobren na višoj sudskoj instanci, i to na na temelju toga što Crna Gora tada, u prosincu 2004., nije bila nezavisna država, pa samim tim ni Đukanovića nije štitio premijerski imunitet.
Antifašizam i djed četnik
Sredinom 2005. talijansko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da će Đukanović biti uhićen ako uđe u Italiju, čiji su istražitelji povezali Đukanovićeve poslove s kriminalnim aktivnostima mnogih napuljskih mafijaških obitelji. Ipak, od lipnja 2006., kada je Crna Gora službeno postala nezavisna država, Đukanovića ponovno štiti imunitet.
Nije malo onih koji vjeruju da je to pravi razlog Đukanovićeva dugotrajnog opstanka na vlasti, pa tako kažu da on sebi nikad nije ni smio dopustiti prelazak u oporbu, jer bi to dovelo do njegova uhićenja.
Đukanović je, inače, u braku s pravnicom Lidijom te ima sina Blaža kojeg je nazvao po djedu, četničkom zapovjedniku Crne Gore kojeg su partizani ubili 1942. S djedovim političkim opredjeljenjem, kaže, nema ništa, pa je tako prošlog tjedna tijekom predizborne kampanje uskliknuo kako 'neće slobodarski Nikšić pod barjak četničkog vojvode' niti će njegov rodni Nikšić dati podršku ideološkim potomcima onih koji su strijeljali napredne antifašiste. Je li to slična promjenjiva retorika kao u slučaju s Hrvatskom, teško ćemo doznati.
