Kako Manolić sam naglašava, punih 75 godina sudjeluje u političkom životu Hrvatske, počevši od Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i, dakako, demokratske Republike Hrvatske. Od te četiri države s četiri različita politička režima, prema vlastitu priznanju, dva je sam rušio, jedan gradio i rušio, a jedan stvarao.

Atentat na Pavelića

U politiku se Manolić upleo kao kožarski radnik još 1937. godine, a zbog svoje pronicljivosti i organizacijskih sposobnosti vrlo brzo postaje omladinski i sindikalni rukovoditelj. Te sposobnosti dobro će mu doći već na samom početku Drugog svjetskog rata kada kao komunistički ilegalac planira akcije protiv NDH. Pomno planirane akcije protiv ustaške države u tolikoj su mjeri bile ambiciozne da je sa svojom skupinom čak razmišljao o atentatu na samog poglavnika, no nakon procjene od tog čina se u posljednji čas odustalo.

Kao istureni obavještajac nametnuo se vodstvu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku pa postaje i organizacijski sekretar, a nakon ustroja OZN-e godinu prije završetka rata upućen je u završne akcije oslobađanja i čišćenja rodnog mu Bjelovara od ostataka poražene vojske. Organizacijski sposoban i neumoljiv izvršitelj naredbi s vrha, godinu dana nakon kraja rata odlazi u Zagreb za načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Pod paskom svojeg zaštitnika Ivana Steve Krajačića nakon završene Visoke UDB-ine škole uskoro je imenovan načelnikom Sekretarijata unutrašnjih poslova tadašnje Narodne Republike Hrvatske, pa kao visokopozicionirani dužnosnik nadzire sve zatvore za političke zatvorenike među kojima je i onaj pod posebnim režimom, u kojem je boravio zagrebački kardinal Alojzije Stepinac.

Stepinčev uznik

Otud i dolaze optužbe da je bio Stepinčev tamničar zadužen za njegovo trovanje, no ovaj dugovječni sudionik turbulentnih vremena kaže kako zagrebačkog nadbiskupa nitko nije trovao. Štoviše, prema Manoliću, Stepinac je imao povlašteni status koji mu je omogućio preinaku kazne u kućni pritvor, dodajući u svojoj memoarskoj građi kako i danas štovani svećenik nije ni u kojem slučaju bio mučenik, 'pa samim time se ne može kvalificirati za sveca'.

Usporedo s poslom kontrole političkih zatvorenika kojih u to vrijeme nije manjkalo, Manolić 1960. godine diplomira na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a već iste godine postaje šef zagrebačkog SUP-a, naglašavajući u nekoliko navrata kako nikada nije radio u UDB-i, iako je u kolektivnom hrvatskom pamćenju upravo on označen kao najmoćniji hrvatski udbaš.

Nakon policijske karijere 1965. godine započinje i Manolićeva politička karijera. Te godine izabran je u Sabor SR Hrvatske i obnaša funkcije predsjednika organizacijsko-političkog odbora, predsjednika zakonodavno-pravne komisije te člana Ustavne komisije, a 1969. slijedi još jedan saborski mandat.

Sudbonosni susret s Tuđmanom

Nakon sloma Hrvatskog proljeća i čuvene sjednice u Karađorđevu, postaje disident zbog sumnje da je hrvatski nacionalist, a vrlo brzo upoznaje Franju Tuđmana s kojim će biti nerazdvojan prvih godina 90-ih. Politički je uskrsnuo 1989. godine kada rukovodi Centralnim komitetom Saveza komunista Hrvatske i sudjeluje u sudbonosnom donošenju odluke 20. kongresa SKH u donošenju odluke o raspisivanju prvih višestranačkih parlamentarnih izbora

Kao jedan od 'barakaša' i osnivača HDZ-a na zagrebačkom Jarunu, Manolić 1990. postaje potpredsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, a samim time i najbliži Tuđmanov suradnik kojeg zbog uvida u povjerljive informacije upozorava tko je sve iz hrvatske neprijateljske emigracije Udbin agent ili izvor, čime je nesumnjivo navukao prijezir mnogih koji su se kretali u Tuđmanovu najbližem okruženju, a koje je opisao kao kriminalno-pljačkaškim miljeom.

Prvi hrvatski predsjednik, pak, tim upozorenjima ne pridaje mnogo važnosti, ali istovremeno ne dopušta 'pakovanje' Manoliću kao reliktu bivših olovnih vremena. Štoviše, gotovo godinu dana, od kolovoza 1990. do srpnja iduće godine, 'stari lisac' kako mu mnogi 'tepaju', postaje drugi po redu premijer Hrvatske, naslijedivši na toj poziciji Stjepana Mesića koji je bio izabran za hrvatskog člana u Predsjedništvu SFRJ koja se upravo raspada.

Razlaz s vrhovnikom

S premijerske funkcije Manolić 1991. godine odlazi na mjesto šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka koje je u to vrijeme bilo tijelo koje iz zagrebačke Jurjevske ulice koordinira rad svih hrvatskih tajnih službi, a od 1993. do 1994. godine obnaša dužnost predsjednika Županijskog doma Sabora. Prijateljstvo s Tuđmanom puca nakon upletanja Hrvatske u rat u susjednoj Bosni i Hercegovini, pa se Manolić trajno razilazi s Tuđmanom kojeg istovremeno napuštaju i Mesić te Slavko Degoricija pa osnivaju Hrvatske nezavisne demokrate čiji je predsjednik postao 1996., a danas ima status počasnog predsjednika stranke koja de facto figurira tek na papiru.

Manolića u godinama koje slijede tek naizgled nema, jer se kao sudionik, gotovo dokument vremena, pojavljuje u medijima iznoseći u fragmentima ili tek slutnjama stvari, događaje i činjenice zbog kojih mnogi strahuju. Tako se na njegovoj meti našao i nesuđeni hrvatski premijer Tomislav Karamarko kojeg je prozvao zbog njegove navodne povezanosti s jugoslavenskim obavještajnim aparatom, što je rezultiralo tužbom zbog klevete i sudskim postupkom čiji pojedini dijelovi zbog osjetljivosti nisu bili za uši javnosti.

Aktivan nadomak stotoj

Manolića, pak, tužba nije poljuljala, već sasvim suprotno. U medijima je javno pozivao Karamarka da pobije njegove optužbe. No najnovije informacije govore da trenutni razvoj događaja ide u prilog Karamarku. Naime, mediji su u petak objavili kako provjerama kroz dokumentaciju SOA-e nije utvrđeno da je Tomislav Karamarko do 1990. bio suradnik Službe državne sigurnosti niti je u bilo kojem svojstvu bio uključen u njezin rad. Stoji to u dopisu SOA-e koji je pristigao u sudnicu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, a koji ide u prilog Karamarkovoj privatnoj tužbi za klevetu protiv Manolića.

U međuvremenu je Manolić završio u estradnim odnosno lifestyle rubrikama. Razlog tome je njegova ženidba s gotovo četrdeset godina mlađom ženom. A nedavno je nadomak stotoj godini života zatražio i produljenje vozačke dozvole, budući da mu je ona neophodna za neometani rad.

Na pitanje trebaju li se i drugi plašiti novih Manolićevih memoarskih zapisa, on sam odgovara da je njegova knjiga na liniji pomirbe koja uvjetuje put k zajedničkoj budućnosti. Manolića kao svjedoka prošlosti, a budući da agilno radi na objavi i drugih prisjećanja (stvarnih ili fingiranih), treba promatrati i kroz prizmu budućnosti jer od njegovih memoara izdanih za života još uvijek strahuju mnogi.

No pojedince iz desnog nacionalnog korpusa ljuti što Manolićevi zapisi dobivaju toliko medijske i pažnje javnosti. Tvrde kako su njegovi tzv. memoari samo 'jedan dobro osmišljen obavještajni spin, koji bi trebao unijeti još težu podjelu u hrvatskom društvu, a posebno među domoljubnim glasačima, koji su ionako jako zbunjeni i dezorijentirani'.