Sretnih li vremena u kojima se više ne mora boriti protiv inkriminiranja nečega o čemu smo se prije tridesetak godina sporili kao o 'verbalnom deliktu'! U starom režimu bilo je zabranjeno i kažnjivo kao kazneno djelo 'zlonamjerno i neistinito' prikazivati prilike u zemlji. Na taj se način svaku negativnu riječ ili kritički sud koji se kosio s ideologijskim zasadama poretka moglo proglasiti 'neprijateljskom propagandom'. Riječima se – ako su se odnosile na stvari pod 'pokroviteljstvom' režimski ovlaštenih interpreta, kao što su 'vladavina radničke klase' ili 'vodeća uloga' njene avangarde, Saveza komunista – automatski pripisivalo političko djelovanje, a ono je bilo monopol unaprijed predviđenih 'društveno-političkih' aktera.

Premda bi se danas, kada se sve može objaviti, a gotovo ništa ne djeluje, moglo s nostalgijom gledati na vremena kada je javna riječ (ako je se uopće uspjelo protisnuti u javnost) imala toliku težinu, sasvim je jasno da je ona bila plaćena teškom neslobodom. U liberalnom poretku pak sloboda govora gotovo je neograničena, jer za razliku od 'tvornog' djelovanja – u kojem je sloboda svakoga ipak ograničena slobodom drugoga – riječi jednoga ničim ne sputavaju drugoga. Zahvaljujući slobodi da se čuju sva moguća mišljenja a da to nikoga ne ugrožava, riječi su postale – samo riječi, a svatko tko želi nešto saopćiti javnosti mora se teško boriti za pozornost.

Pa ipak, u nekim okolnostima stvari se preokreću. Što god govorile pravne norme, neki društveni odnosi čak i u formalnom liberalno-demokratskom okviru ponovo riječima, slikama i drugim simboličkim izrazima nameću teret djela. Da, riječi ne zadiru u slobodu drugih, a pogotovu ne ubijaju. Tako je i Stéphane Charbonnier, prije dva i pol mjeseca ubijeni glavni urednik Charlie Hebdoa, nakon ranijeg napada na redakciju (podmetanjem požara u studenom 2011.) objašnjavao da karikature, pa ni one koje sarkastično prikazuju proroka Muhameda, ne mogu biti opravdanje: 'crteži ne ubijaju', a Neven Barković ovdje je pokazao kako nema te provokacije koja može opravdati masakr. Ali ubijanje i masakr ipak su se dogodili.

Tko je sve Charlie?

Kada je strašni događaj u srijedu, 7. siječnja ujutro pokazao da njihove autore ipak ubijaju, raskorak između benignosti crteža i ubilačke djelotvornosti onih koji ih mrze bio je toliki da se ogroman broj ljudi, i kolega i drugih javnih ličnosti i tzv. običnih, odmah poistovjetio s onim elementarnim – pravom na život, neovisno o tome što objaviš. Gotovo trenutno masovno širenje parole 'ja sam Charlie' značilo je samo to: 'ako se zalažemo za slobodu štampe, danas smo svi Charlie'. Dano je nekoliko dobrih upozorenja kako ta parola ne dolikuje svakome: njome se nemaju pravo kititi oni koji u strahu od sličnih napada pribjegavaju autocenzuri, kao ni oni – uključujući i predsjednika SAD-a – koji smatraju da je nedopustivo 'klevetanje islamskog proroka'. Nadalje, tu nemaju što tražiti krajnji desničari i islamofobi koji su odjednom 'otkrili' da podržavaju Charlie Hebdo; za razliku od njih, Charlie je jednako bespoštedan (ili, ako se hoće, bezobrazan) spram svih religija, političara i ideologija. Nemaju se što poistovjećivati s Charlijem ni oni koji bi javnu debatu ograničili samo na ono što je 'pristojno' i što ne uznemirava; kritika vrijedi onoliko koliko dobro pogađa, a ne po tome što sve dušice ostaju mirne. Konačno, nemaju se pravo predstavljati kao Charlie oni koji se ne usuđuju otvoreno kritizirati, i to ne samo iz straha od nasilja, nego i od diranja u tabue (kao što je, zbog zazora od antijudaizma, kritika države Izrael).

Međutim, u danima, tjednima i mjesecima nakon toga, kako reče Timothy Garton Ash, formirao se čitav 'sub-genre' izjava 'ja nisam Charlie'. Jednu skupinu razloga izrazio je (u intervjuu ovdašnjim Novostima) Alain Badiou: 'Ne, ja nisam Charlie. Charlie Hebdo je objavljivao provokacije koje smatram rasističkima, iako se govori da su one usmjerene protiv religije kao takve. Ali kada otvorimo časopis i čitamo ga, vidimo užasne, opscene i degutantne stvari, zapravo usmjerene protiv Arapa i muslimana općenito.' Drugima ne leži ta vrst grubog humora, dok su treći više motivirani nevjerodostojnošću 'branitelja' Charlieja: 'ta gomila većinom bijelih liberala iz srednje klase..., od kojih većina očito smatra da su njihova kultura i vrijednosti superiorni drugima', a istodobno uživaju povlašten društveni položaj u Parizu, u kojem većinu najlošije plaćenih poslova obavljaju ljudi iz Afrike, uključujući sjevernoafričke muslimane. Tako je pitanje slobode javne riječi i mogućih motiva njenog osporavanja prebačeno na kolektivni teren: 'Zapad' koji se prikazuje kao dobar, slobodarski i bezgrešan, a zapravo je i dalje (post)kolonijalan, dočim je napad na Charlijevu redakciju manifestacija opće islamističke prijetnje.

Preskočeno je krucijalno pitanje: je li čak i najvulgarnije sprdanje iz vjerskih, kulturnih, ideologijskih i političkih simbola (vjerujmo začas na riječ kritičarima poput Badioua) stvarno uvreda? Naime, spomenuta 'gotovo' apsolutna sloboda javne riječi doista ima neke izuzetke. Jedan je povreda ljudskog dostojanstva (zbog toga i možemo građanski tužiti za uvredu i klevetu, pa donekle i za zloglasno 'sramoćenje'). Drugi su riječi koje na dokaziv način izazivaju akte što drugima nanose štetu, ozljede ili, ne daj bože, smrt. Znamenit je često korišten primjer u kojem se uzvikom 'vatra!' u punoj dvorani kina može izazvati paničan bijeg te direktno skriviti smrt onih koje masa zgazi, ali tu pripada i inkriminacija negiranja Holokausta, zbog straha da riječi protiv Židova još uvijek i odveć lako prelaze u djela.

Pravo na uvredu

Je li, dakle, i najsurovije izrugivanje vjerskih ili političkih simbola, ideologija ili vodećih figura politike ili religije stvarno uvreda za vjernike i sljedbenike? Ma koliko se oni osjećali uvrijeđeni – nije. Ne može se uvrijediti neko shvaćanje, ideju, nego samo čovjeka. Samo čovjeku pripada dostojanstvo koje mu moramo priznavati i ukazivati odgovarajuće poštovanje, uključujući i to da slobodno vjeruje i misli što hoće i to iskazuje. Baš smo zbog toga slobodni istodobno reći da to što on/a vjeruje i kaže smatramo lošim, glupim ili bilo kakvim, kao što to i drugi imaju pravo reći nama. Govoreći da je neko moje uvjerenje glupo ili zlo, čovjek nije mene proglasio glupim i zlim; to sam učinio sâm ako sam se identificirao s takvim idejama. Ako tražim pravo da se smatram uvrijeđenim i da mi shodno tome pripada neka zadovoljština, time od drugih neutemeljeno zahtijevam da im bude sveto ono što je meni sveto, da se identificiraju s mojom političkom ili identitetskom opcijom, da mrze ono što ja mrzim. Za takvo 'pravo' nema nikakvih osnova; ono bi bilo nepravo drugih da misle svojom glavom.

Stoga ni jetka satira publikacije poput Charlie Hebdoa nije tek dio nekog sklopa u kojem su, primjerice u Francuskoj, ljudi arapskog etniciteta i muslimanske vjere diskriminirani, socijalno zakinuti i društveno marginalizirani. Njima uvredu nanose nepravedni društveni odnosi, a ne karikaturisti kojima je njihova vjera predmet sprdnje. Karikaturistima i satiričarima može se prigovoriti neosjetljivost, možda povredu osjećaja ili loš ukus, ali ne nikakvu povredu prava drugih. Živeći s drugima, a kao ljudi drukčije ni ne možemo biti, živimo s razlikama, pa i takvima koje nas rastužuju, ljute ili frustriraju.

No eto, čak ni smrtonosni učinak 'kulture uvrijeđenosti' nije bio dovoljan za tu pouku. Premda zagovornici kolektivnih pristupa nisu išli tako daleko da opravdaju ubijanje, umotali su ga u debeo sloj 'razumijevanja'. Tako je brzo zaboravljeno i da reći 'ja sam Charlie' znači samo to da smo u pravu na život i slobodu od nasilja svi isti, bez obzira na to što u tom životu činimo i kako prakticiramo svoju slobodu.

Taras Buljba u našem šatoru

Znači li to išta nama, sada i ovdje u Hrvatskoj? Trebalo bi. Svojevrsna 'kultura uvrijeđenosti' intenzivno obilježava politički i javni život ove zemlje već dugo, a posljednjih godinu-dvije osobito. Od vukovarskih 'stožeraša' protiv ćirilice na/u javnim ustanovama do zagrebačkih 'šatordžija' protiv nepoštovanja nečega što se sažimlje u 'vrijednosti Domovinskog rata', neke posebne skupine uspijevaju svoje nezadovoljstvo i netrpeljivost prodavati kao uvrijeđenost, tj. opravdano nezadovoljstvo, i to u ime cijele nacionalne zajednice.

Tako se čulo tvrdnje poput one da je 'ćirilica ubijala po Vukovaru', pa se u to ime silom sprečavalo provođenje zakona. Nešto kasnije, činjenična (i provjerljiva) konstatacija da među sudionicima u ratu u Hrvatskoj u prvoj polovici 90-ih na jednoj strani jest, a na drugoj nije bilo učestalih pojava PTSP-a proglašena je nacionalnim skandalom, jer se valjda 'naše' i 'njihove' ne smije čak ni spomenuti u okviru iste kategorije, a kamoli uspoređivati. Slične reakcije, kao da je riječ o blasfemiji, opetovano se pojavljuju ako se rat ne imenuje političko-ideologijskom oznakom 'Domovinski', ako se zakonskom formulacijom nasilne akte ne pripiše isključivo neprijateljskoj (dakako, srpskoj) strani ili ako se uvaži činjenicu da je sukob bio i unutrašnji, pa se – kad se već govori o pobunjenim Srbima – izvede logičan zaključak da je rat bio i građanski.

Iz ovakvih reakcija vidimo da je svih ovih godina stvoren jedan zatvoren svijet predodžbi i 'teorija' o događajima i odnosima u najmanju ruku od prvih pluralističkih izbora 1990., u kojem je svemu određeno 'ispravno' značenje. Taj sklop stavova i vjerovanja nije samo ideologija uspaljenih agresivnih šovinista; on prožima gotovo cijelo društvo, djelujući i nesvjesno u podlozi, baš po teoriji 'banalnog nacionalizma' Michaela Billiga. Ratni veterani, koji također imaju 'ispravni' ideološki naziv 'branitelji0, prikazuju se kao nosioci posebne uloge, jer ne samo da su neki od njih podnijeli teške žrtve u ratu, nego su svi oni, po mitu utemeljenja, ovu državu 'stvorili'. Pa se spram nje mogu odnositi po načelu Tarasa Buljbe: 'Ja sam te rodio, ja ću te i ubiti.'

Premda im nitko nije uskratio ništa što im pripada kao osobama, oni se proglašuju ovlaštenima da razbijaju, blokiraju i prijete zbog toga što se nešto – čak ne ni jasno određeno – u javnom životu i politici ne uklapa u njihove svjetonazorske sheme. Jedno legitimno pismo za njih je opravdan casus belli; jedna usporedba za njih je 'izjednačavanje agresora i žrtve'; upozorenje na unutarnacionalni etnički rascjep za njih je izdaja 'istine o Domovinskom ratu' i njegovo 'svođenje' na građanski.

Ako su to uvrede, i to tako teške da zbog njih na noge treba podići čitavu naciju i osporavati legitimnost zakonitim institucijama, kakva bi tek bila reakcija da se svih tih simboličkih 'svetinja' 'Domovinskog rata' dohvatio neki domaći pandan Charlie Hebdoa? Kakav bi se urlik zaorio da je u položaju islamskog proroka nacrtan 'prvi hrvatski predsjednik' ili kakav nacionalistički prvak među biskupima? Da je portretiran kakav nacionalni 'braniteljski' heroj koji se iživljava nad civilima ili pali i pljačka? Kakvim bi reakcijama te 'provokacije' poslužile kao pokriće?

Naime, i domaći branitelji 'svetinja' ne samo da su naoružani, nego – nasuprot svojim islamističkim kolegama po Europama – nisu na margini, bez 'svojih' u policiji i drugdje. Kako bi – ovako osjetljivi i uvredljivi – reagirali kad ne bi bili dio većine pod političkim pokroviteljstvom, nego frustrirana manjina?

To svakako postavlja još neka pitanja, npr. o odnosu ekstremizma i političkog mainstreama u Hrvatskoj, ili o odnosu kolektivnog identiteta i njegovih 'istina' spram formalnog priznavanja pluralizma. Nastavak slijedi.