Iako bi bilo logično da rodne kuće Tuđmana i Broza, ako već mora, posjeti u svibnju, kad obojica 'slave' rođendan, cilj operacije Zagorje bio je dobiti fino upakiranu sliku o šefu države koji, ne samo da uživa naklonost najmoćnije žene svijeta koja odlučuje o budućnosti, nego nema ni problema s nacionalnom prošlošću koja opterećuje hrvatsku političku scenu.

Josipović želi pokazati kako nastavlja i put pomirbe kojim su išli Franjo Tuđman i Josip Broz Tito i poručuje kako su u njegov birački tabor svi dobrodošli, i lijevi i desni. Prvi je, doduše, 'mirio' Hrvate, a drugi sve narode Jugoslavije, ali obojica u većinskom dijelu populacije uživaju status karizmatičnih vođa s kojima smo manje ili više bolje živjeli nego što živimo danas. Oni su podsjetnik na 'bolju prošlost', a Merkel je podsjećanje na 'bolju budućnost'.

Politička (ne)kultura

Što je, međutim, sa sadašnjošću, našom sadašnjošću s Ivom Josipovićem? Hrvatska kojom vlada s Pantovčaka i dalje je neobećavajuća, nju i dalje opterećuju političke ostavštine i Tuđmana i Tita, a svijet iz kojega dolazi Angela Merkel bio je i ostao nedostižan ideal. Pri tome ni ne mislim na našu nacionalnu nesposobnost i nemogućnost da dosegnemo ekonomsko-socijalne standarde moćne Njemačke, kojom vlada Angela Merkel, nego na minimum političkih standarda koji vladaju u toj zemlji, a koji su i za umivenog predsjednika Josipovića nezamislivo postignuće.

U čemu je problem, zorno ću prikazati na primjeru ostavke njemačkog predsjednika Christiana Wulffa u veljači 2012., koji je morao odstupiti s dužnosti 'samo' zato što su postojale sumnje da je upleten u korupcijski skandal i da je iskoristio svoju dužnost kako bi pogodovao prijateljima. Iako je bio jedna od najbližih suradnika kancelarke Merkel, ni ona ni njezin vladajući CDU nisu čekali presude kako bi ga smijenili s dužnosti. Politička šteta koju im je bila nanijela već i sama sumnja da je umiješan u korupcijske radnje bila je dovoljna da mu zapečati političku karijeru. Da stvar bude bolja, na koncu ga je sud, u veljači ove godine, oslobodio optužbi za korupciju i tako okončao prvo poslijeratno suđenje nekom njemačkom predsjedniku. No politička karijera Christinana Wulffa nije se oporavila.

Dioki, Novi list, Ina/MOL, DORH

Činjenica da njemačkog predsjednika bira parlament u ovom je slučaju nevažna, jer ovdje nije riječ o pozivu na ostavku predsjednika Josipovića, nego o (nepostojećoj) političkoj kulturi to jest o pozivu Josipoviću da vrati novac koji je u prvoj kampanji dobio od tajkuna Roberta Ježića. Riječ je o onih 200 tisuća kuna koji su sjeli na račun njegove kampanje s računa nekad uspješne tvrtke Dioki, koju je Ježić svojim malverzacijama gurnuo u stečaj potopivši zamalo zauvijek i riječki dnevnik Novi list.

Od Ježićeva poslovanja Dioki se nikad neće oporaviti, a Novi list se još oporavio nije. Podsjetimo, Ježić je sudski dokazano umiješan u slučaj Ina/MOL, u kojemu mu je na koncu naloženo da vrati ilegalno stečenih pet milijuna eura u državni proračun. U tom je slučaju Ivo Sanader zbog primanja mita osuđen na koncu na osam i pol godina zatvora. Ježić je u tom slučaju bio Sanaderov pomagač, a budući da je kasnije pomogao i DORH-u, izvukao se samo s presudom da vrati pare.

Sve to, pa ni poziv očajnih radnika Diokija, nije bilo dovoljno 'socijaldemokratskom' predsjedniku Ivi Josipoviću da, kako je bio obećao kad se otkrilo da mu je Ježić jedan od donatora, vrati novac koji je od njega dobio. Josipović svoju odluku da to ne učini opravdava pravnim zavrzlamama pa na temelju činjenice da je novac kod njega stigao s računa Diokija iz Hrvatske, a ne računa Diokija u Švicarskoj, koji je predmet slučaja Ina/MOL, on izvlači zaključak da je novac koji mu je Ježić dao - 'čist'. Kad državne institucije i javna poduzeća ovrhama plijene novac građanima, posve im je nevažno je li lova na tekućem, žiro ili možda na deviznom računu.

'Čisti' novac iz ruku sudionika u veleizdaji

To što je u Predsjedničke dvore zasjeo zahvaljujući propovijedanju Nove pravednosti, u kojoj se korupcija neće tolerirati ni na kojoj razini ni u kojem obliku, postaje za Josipovića nevažno. Baš kao i činjenica da je Ježić sudionik u složenoj operaciji pranja koruptivnog novca u državnom vrhu, odnosno sudionik 'veleizdaje', za koju je Josipović optužio političkog mrtvaca Sanadera. Kako je moguće Sanadera zvati veleizdajnikom i istovremeno onoga koji mu je u toj veleizdaji pomogao i koji je u toj veleizdaji izravno sudjelovao, smatrati osobom čiji je novac 'čist', pa makar s kojega računa dolazio? Prema kojem je kriteriju čist? Prema tome što je isplaćen s jednog, a ne drugog Ježićeva računa? Ili prema tome što je dovoljno puta 'opran'?

Njemački predsjednik Wulff odletio je s dužnosti samo zato što je postojala sumnja da je sudjelovao u koruptivnim radnjama; Angelu Merkel, CDU i njemačku javnost nije uopće zanimalo postoji li sudska presuda koja bi to potvrdila. Njemačka je jedna od najbogatijih i najuređenijih država svijeta, u kojoj građani uživaju najviši životni standard i prava. Jedan od razloga zašto je tome tako jest i visoka razina političke kulture u kojoj se s državnih dužnosti leti i zbog sumnje u korupciju. U njoj ne postoje ni stara niti nova pravednost, nego naprosto vladavina prava i istinska težnja da se zadovolji pravda.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović smatra da je čist novac koji je primio od tajkuna koji je uništio najmanje dvije velike uspješne tvrtke, sudjelovao u korupcijskim radnjama u državnom vrhu i na koncu i u veleizdaji. Hrvatska je jedna od najsiromašnijih država Europe, po svemu nesređena država, a njezini građani imaju nizak standard i prava. Jedan od razloga zašto je tome tako jest i niska razina političke kulture u kojoj se na političkim dužnostima ostaje i nakon sudskih presuda za koruptivne radnje. U njoj ne postoje ni stara ni Nova pravednost, ona naprosto nije država vladavine prava i u njoj nema istinske težnje da se zadovolji pravda.

Da je Josipović barem pitao Merkel što bi s Ježićevim novcem...