Stižemo u kuhinju osječke bolnice poslije 14 sati. Iz velikih posuda grabe se zadnje porcije ručka. Chef Tomica Đukić tada ima vremena za predah. Iza njega je prva godina rada u potpuno drugačijem okruženju od dotadašnjeg.

'Doživio sam određeno zasićenje. Trebao mi je novi smjer, nešto novo da bih mogao raditi ono što još nisam, kao neka vrsta izazova. Vidio sam natječaj osječkog KBC-a i odlučio se prijaviti. Činilo mi se to primamljivim', otkriva u razgovoru za tportal razloge karijernog zaokreta Tomica Đukić, chef koji je nakon 16 godina rada odlučio zamijeniti kuhinju hotela Osijek onom bolničkom.

Postavio si je novi izazov: 'skinuti stigmu s bolničke hrane kao neukusne', kako kaže. I primio se posla.

'Nije jednostavno. Radimo rudarski posao. Nismo promijenili cijeli koncept, rješavamo primjedbu po primjedbu. Učimo, obnavljamo kuhinju, imamo nove strojeve, novu liniju', nabraja chef Tomica.

Objašnjava da u sustavu prehrane u bolnici ima oko 70 ljudi. Nije riječ samo o šefovima, kuharima, nego i nutricionistima, prehrambenim tehnolozima, pomoćnom osoblju, peračima...

'To je cijeli mali grad. I to jako bitan, a do neke mjere bio je zapostavljen. To se sada mijenja, a za to imamo podršku ravnatelja Željka Zubčića i čitavog Ravnateljstva bolnice. Dobili smo vjetar u leđa', ističe nam.

Dnevno se u bolničkoj kuhinji pripremi, uključujući doručak, ručak i večeru, oko 2000 obroka. Sve ovisi o broju pacijenata.

'Dobivamo pisma, Instagram nam gori, ljudi se javljaju putem Messengera, ali ovo nije posao za koji bih trebao nekako marketinški raditi. Ovdje je poanta da pacijenti što prije ozdrave, da ih je što manje i da za neko vrijeme pokušamo u tehničkom dijelu podići posao na višu razinu. I što se tiče opreme, novih zaposlenja, financija za prehranu', nabraja transformaciju kroz koju prolazi jedini hrvatski KBC u čijoj je kuhinji - chef.

Kaže da su i druge bolnice radile nešto slično, ali ne na ovaj način i uporno kao oni.

'Postoje neke specifične dijete u koje se ne smije dirati, ali namirnica uvijek može biti kvalitetnija, bolja, što nitko ne može osporiti. Osječka bolnica napravila je velik iskorak u tom dijelu - obroci su ukusniji', kaže nam ovaj Osječanin, dodajući da je još od malih nogu znao da će biti, smije se, ne kuhar, nego baš chef.

Iza Tomice je već 28 godina karijere u kuhinji. Kuharski zanat pekao je četiri godine u Njemačkoj, radeći u popularnom skijalištu Garmisch-Partenkirchenu, a potom produžio na sjever. U danskom Kopenhagenu boravio je na preporuku osječkih ugostitelja. Na obale grada na Dravi vratio se kad je ponovno otvoren hotel Osijek. U njemu je proveo zadnjih 16 godina.

'Sada imam puno više slobodnog vremena, opušteniji sam. Ovdje je rad drugačiji, sporiji, ležerniji, manje napet. Sad mi je problem uklopiti se u mirniju sredinu jer svima nama chefovima adrenalin je u krvi', opisuje svoj prijašnji život Tomica, a kao i svi drugi - sanja o Michelinovoj zvjezdici.

'Naravno da to svatko želi. Život je nepredvidiv i nikada ne znate gdje ćete završiti. Da mi je netko prije 10 godina rekao da ću raditi u bolnici, vjerojatno bih mu se glasno nasmijao. Isto bih vjerojatno napravio da mi je rekao da ću kuhati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju', iskreno će nam u razgovoru, navodeći da mu je moto uvijek bio 'tko se ne usudi, ni ne pobijedi'.

Poziv hrvatske nogometne reprezentacije stigao mu je prije šest godina. Bili su tada u potrazi za novim kuharom, a njemu je to bilo neočekivano. Nogometaši su ga upoznali za reprezentativnih gostovanja u Osijeku te ih je svojim tanjurima oborio s nogu. I to mu je bila najbolja preporuka. Prati Vatrene na službenim utakmicama, a u zemlji domaćinu surađuje s tamošnjim kolegama. Debitirao je za reprezentaciju u Bakuu u Azerbajdžanu, u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo u Francuskoj.

Na pitanje nedostaje li mu taj svijet kulinarstva, odgovara: 'Nisam se isključio iz toga. Aktivan sam, i dalje kuham reprezentaciji.' No paralelu između bolničkih i tanjura koje priprema za Vatrene, kaže, ne može pronaći - u pitanju su dva svijeta.

'Uživam kuhati za reprezentaciju, volim ih, radim sa srcem i dušom. To mi je velika čast i privilegija. Svi su divni prijatelji, stekao sam divna iskustva, a riječ je o vrlo profesionalnom i high tech poslu', kaže nam Tomica.

Objašnjava nam i to da je kulinarstvo danas sve više in te da Hrvatska ne proizvodi dovoljno kuhara, vrhunskih chefova, kuharskog osoblja, a da će potražnja biti sve veća jer smo turistička zemlja.

Na upit što najviše voli jesti brzo ispaljuje: 'Čokoladu.'

'Jedem je navečer. Znam, nije to za pohvalu', priznaje nam. Otkriva da jedino ne voli mahune jer mu 'tehnički ne odgovaraju', ali ih je pripremao na sto načina.

Osim toga, kaže: 'Volim sve fino, ukusno, izbalansirano. Tako da uživamo u okusima, teksturama i bojama kada jedemo. Nemam neko određeno jelo za kojim sam lud. Ali ako govorimo o nekoj hrani, volim moćna jela, na rubu visokog intenziteta, jaka, na gornjoj granici začinjenosti.'

Za kraj nam otkriva da ima još nekoliko stvari koje želi ostvariti, ali čuva to kao 'malu tajnu'.