Kao novinar Financial Timesa i kasnije Washington Timesa, Nicholas Kralev je pratio izbliza rad četvero američkim ministara vanjskih poslova: Madeleine Albright, Colina Powella, Condoleeza Rice i, konačno, Hillary Clinton. No, kako je danas sam rekao u Zagrebu, shvatio je i da zapravo ne zna točno čime se bavi 13 tisuća američkih diplomatskih službenika, od veleposlanika naniže, diljem svijeta, u svakoj pojedinoj državi osim Irana i Sjeverne Koreje, gdje SAD nema diplomatska predstavništva. Kralev se zato odlučio napisati knjigu o svakodnevici američke diplomacije, koja kombinira visoku politiku i pragmatiku s konkretnim djelima i iskustvima konkretnih ljudi na terenu, a rezultat je 'America's Other Army', s znakovitim podnaslovom 'U.S. diplomacy and it's impact on ordinary people's lives' iliti kakav je utjecaj američke diplomacije na život običnih ljudi. Odgovor: priličan, bili oni toga svjesni ili ne.

Kralev je istaknuo da se američka diplomacija od napada na New York 11. rujna 2001. Polako, ali nezaustavljivo promijenila iz one klasične, reprezentativno-konzularne, u nešto što, pozivajući se na Condoleezu Rice, naziva transformacijskom, dakle zaduženom i da utječe pozitivno na stanje u državama u kojima djeluje. Radi se od toga da se slabe vlade uči vladati, da se potiče ekonomski razvoj i sloboda medija, a sve s ciljem postizanja svjetske stabilnosti, koja onda garantira i američku sigurnost.

U živahnom i informativnom izlaganju Kralev je ponudio i nekoliko pikanterija, primjerice priču o djelovanju američkog karijernog diplomata Camerona Muntera, koji je svoju ambasadorsku karijeru završio vodeći ambasadu u Pakistanu, i to u vrijeme kada su američki specijalci ubili Osamu bin Ladena. Munter je pak imao ne baš ugodan zadatak objašnjavanja pakistanskim vlastima kako i zašto je povrijeđen suverenitet njihove države.

No još je zanimljivije što je Munter službovao u Beogradu kada su Amerikanci priznali neovisnost Kosova, što je rezultiralo masovnim demonstracijama i spaljivanjem američke ambasade u glavnom gradu Srbije. Spaljivanje američke ambasade se dogodilo sa znanjem i po blagoslovu tadašnjeg premijera Srbije Vojislava Koštunice, zbog čega se ambasador Munter zakleo kako će učiniti sve da Koštunica izgubi sljedeće izbore i bude otjeran s vlasti. Munter je to uspio postići tako što je, priča Nocholas Kralev, uspio nagovoriti Ivicu Dačića da Koštunici 'zabije nož u leđa', a u tome su mu pomogli i tadašnji španjolski premijer Jose Luis Rodrigues Zapatero i njegov grčki kolega Giorgios Papanderou. Oni su, naime, Dačiću obećali žuđeno članstvo njegova SPS-a u Socijalističkoj internacionali, pa je on nakon izbora podržao vladu pod vodstvom DS-a Borisa Tadića, dok je Koštunica otišao u opoziciju.

Kralev je još napomenuo da je neuobičajeno što u američkoj diplomaciji, kao i u hrvatskoj, ima veliki broj politički imenovanih ambasadora, umjesto da se forsira profesionalnost, a ne imenuje ljude po prijateljskim osnovama ili zbog toga što su donirali novac pobjedničkoj strani na izborima. Primjerice, u britanskoj diplomaciji trenutačno nema nijednog politički imenovanog veleposlanika. Na kraju je američki publicist i stručnjak za međunarodnu diplomaciju napomenuo da je najteže znati odmah što je dobra a što loša diplomacija jer sve ovisi o rezultatu, a na njega se nekad treba čekati godinama.