Tamo negdje u Velikoj Jabuci, golobradi diverzanti javne površine iskoristili su kao medij za artikulaciju stavova i borbu protiv nepravde, a s vremenom i za međusobno nadmetanje vještinama i kreativnošću.
Ta gerilska, ulična umjetnost živi i dalje, ali negdje od početka novog milenija i u ponešto modificiranoj varijanti. Eterični hipiji, danas babyboomeri, vjerojatno i dalje dižu obrve na činjenicu da se ta toliko im mrska kapitalistička sila poslužila njihovim alatima ne bi li ostvarila svoje ciljeve – povećala prodaju, ojačala brend (ne nužno tim redoslijedom). Naime, mladi diverzanti u polumraku, pod slabašnim svjetlom javne rasvjete, i dalje šaraju za sebe ili za neko više dobro, ali ponekad i po narudžbi, i to za, jao, tako prljavi novac.
Neki će reći da je miješanje ulične umjetnosti i svijeta oglašavanja potpuni nonsens jer, em oglašavanje nije i ne može biti umjetnost, em su korporacije sa svojim uređenim sustavima u potpunoj suprotnosti s onim što bi jedan ulični gerilac trebao biti. Dakle, nikako im ne smiju biti u službi. Drugi će pak slegnuti ramenima, reći, 'šta je tu je' i utješiti se time da bi to sljubljivanje oglašavanja i ulične umjetnosti moglo rezultirati osvježenim urbanim okruženjem.
Taj novi trend bi baš tako i trebalo prihvatiti, jer se pravila igre, kako u biznisu tako i bilo kojem vidu umjetnosti, mijenjaju ma koliko narod kokodakao da je za ili protiv. Dokle god kompanije u angažmanu grafitera vide bilo kakvu korist (reklama na neočekivanom mjestu lovi pozornost mlađe, kulerske populacije) one će ih i angažirati i za tu uslugu platiti, a dokle god 'street artisti' uživaju u takvom priznanju za svoju izvrsnost i uspijevaju na neki način unovčiti svoj 'lajfstajl', pristat će biti u službi korporativnog sektora.
Win-win, rekli bismo.
p.s. Zagrebački umjetnik Lunar krajem veljače odradio je posao za brend Samsung. Bjelosvjetski trend pokucao je i na domaća vrata.