S druge strane, upitna je i ideja Europe što ju je pet godina nakon što je Njemačka popisala bezuvjetnu kapitulaciju, 9. svibnja 1950. iznio Robert Schuman. Tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske oblikovao ju je kroz prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Ta 'Schumanova deklaracija', čija je suština građenje jedinstvenih institucija kao jamstvo mira, smatra se početkom formiranja onoga što je danas poznato kao Europska unija.

Međutim, europsko jedinstvo posljednjih godinu dana našlo se pod znakom velikog upitnika, a sve njegove mane najbolje pokazuje ponašanje europskih članica tijekom izbjegličke krize. Dodajmo tomu i kritike vezane uz birokratiziranost, nedemokratičnost i kreiranje društva u kojem bogata manjina kroji sudbinu sve siromašnije većine i lista za inventuru iza kulisa Dana Europe je manje-više popisana. Naravno, ona uključuje i dodatne specifičnosti kad je posrijedi Hrvatska. Zemlja deklarativno sazdana na antifašizmu iznova proživljava njegovo relativiziranje. I što je možda još poraznije, toleriranje ponašanja koja su izravan udar na demokraciju. S druge strane, ni uloga Hrvatske u slabo propitkivanoj Europi običnom građaninu sve je slabije razvidna. Odgovore na neka od ovih pitanja potražili smo ne od političara, nego od nezavisnih osoba koje svoje stavove ne temelje na hvatanju novih glasova, nego na promatranju i interpretiranju procesa koji se danas zbivaju, a koji su odlučni za današnje poimanje Europe i smjerokaza njene prošlosti.

Što je to današnja Europa, što je to novi fašizam, pa tako i novi antifašizam; koje se alternative nude i naposljetku – kuda to ide Europa, pitanja su koja smo postavili Anđelku Milardoviću, politologu, utemeljitelju i voditelju Centra za politološka istraživanja, a odnedavno i za europske i globalizacijske studije, te Vedranu Horvatu, sociologu, publicistu i zelenom aktivistu angažiranom u Institutu za političku ekologiju te dobrim poznavateljem novih političkih zbivanja na europskoj ljevici. Milardović, prema vlastitim riječima, sebe vidi u spektru liberal-demokratskog konzervativizma. Horvata bi se moglo ubrojiti u mlade, lijeve i demokratske snage.

'Dvije su temeljne ideje na ishodištu suvremene Europe, jedna je je ona antifašistička, druga je ona Kantova, ideja, o vječnom miru. Pritom je antifašizam na kojem se temelji suvremena Europa neshvatljiv bez uvažavanja njegove široke demokratske strukture. Europski antifašizam nije pokret ili proces u kojem postoji monopol jedne političke opcije, kao što to postoji u Istočnoj Europi, komunistički monopol. Europski antifašizam je jednako pokret europskih kršćanskih demokrata i europskih socijaldemokrata, europskih liberala i europskih anarhista. Drugo, očevi suvremene Europe, u koje spada Robert Schuman, imaju kozmopolitski obzor. To je istina o početku Europe, to su vrijednosti koje se nalaze iza kulisa Dana Europe, ali isto tako je istina da je današnja suvremena Europa koja slavi taj dan, čista karikatura u odnosu na viziju očeva Europe', kaže Anđelko Milardović

'Prije svega, demokratski legitimitet i kapacitet cijele te tvorevine je jako skroman. Kakav je to demokratski legitimitet zastupnika u Europskom parlamentu? Da, izabrani su na izborima, ali na izborima na kojima je izišlo 10 posto građana? S tim legitimitetom oni predstavljaju frakcije svojih stranaka i svoj džep, ali nikako građane država iz kojih su došli. Kakav je demoratski legitimitet Europske komisije? Nikakav. To je jedno totalno otuđeno političko tijelo izvan svake kontrole. Sve u svemu, Europa koja danas slavi svoj dan, ako se želi pogledati u zrcalo neće vidjeti priželjkivanu ljepoticu, nego – mlohavog Levijatana usporenih refleksa!' kaže Milardović.

'Unija nije formatirana da upravlja procesima, što se jako dobro vidi kroz reagiranja na izbjegličku krizu, ali ne samo kroz njih. Da je cijela struktura upitna, vidljivo je i iz jačanja desnih radikalnih skupina koje se s margina političkog života sele u zastupničke klupe, posebice kad su lokalni i regionalni izbori posrijedi. Ne trebam vas podsjećati na to da je Europa već jednom na primjeru Adolfa Hitlera vidjela kako se preko višestranačkih i demokratskih izbora može doći na vlast, a potom tu istu demokratsku igru suspendirati. Pustimo sad na stranu teorije o fašizmu i nacizmu, ono što je ključno jest da je to prije ideološke formacije – akcija. Ta akcija javlja se u vremenima kriza, u kojima grupe koje znaju manipulirati s masama, znaju kako pridobiti medije i dobiti naklonost kapitala te doći do vlasti. O svemu tome, o mnogim prikrivenim oblicima fašizma, izuzetno je pisao Umberto Eco. Europa jest u krizi, dakle, moglo bi se zaključiti da postoje elementi koji bi je mogli zaljuljati u desni radikalizam. Pritom valja znati da u ozbiljnim državama, kakva je, primjerice, Njemačka, postoje i ozbiljni sustavi kontrole koji bi takve pojave trebali kontrolirati i onemogućiti. No Europa je znatno veća od Njemačke', kaže Milardović.

'Defektnost se vidi kako u pitanju antifašizma, tako i u pitanju europeizma. Prije svega, hrvatski antifašizam, točnije način na koji se on danas promišlja, daleko je od europskog – na način o kojem sam o tom fenomenu prethodno govorio. Naš antifašizam je pod monopolom komunista i dok god traje takvo ispiranje mozgova, pomaka k temeljima europskog autentičnog antifašizma neće biti', ocjenjuje Milardović definirajući svoju poziciju kao izrazito kritičnu 'kako prema NDH, tako i prema diktaturi koju je u Jugoslaviji vodio Josip Broz na čelu komunista'.

Hrvatska nema snage pogledati sama sebi u lice. Ljevičari nemaju snage, uz osudu NDH i ustaškog ražima, otvoreno i kritički govoriti o zloporabama antifašističke borbe od strane komunista. Desničari nemaju snage suočiti se s NDH. Gdje to vodi najbolje govori primjer bivšeg predsjednika države Stipe Mesića koji je 1992. u Sydneyju govorio o dvije hrvatske pobjede, uključujući i 10. travnja, a 2016. je perjanica antifašista. Kad su hrvatski antifašizam i njegova usporedba s europskim posrijedi, rekao bih: Mesić is a message - Mesić je poruka. Dalje od njega Hrvatska se nije makla. Kako hrvatske vlasti mogu djelovati u suvremenoj Europi? I tu je odgovor – kao defektna država. Nesposobne da uistinu brane državne interese, one se ponašaju po nalogu Bruxellesa i Washingtona i tu nema velike razlike između bivše i sadašnje vlade. Hoćete primjer? Evo vam ponašanja u odnosu na naše uvjetovanje pregovora Srbije za ulazak u EU. Europa koja je na koljenima kad Velika Britanija dovodi u pitanje njene odluke, Hrvatskoj zavrće ruku, a iz Hrvatske nema pravog odgovora. To vam govori kako o Europi, tako i o Hrvatskoj', smatra Milardović.

Da se Europa polako udaljava od principa i vrijednosti na kojima je stvorena i da su se u njoj pojavile razorne silnice koje je iznutra razgrađuju, drži Vedran Horvat, sociolog, publicist i jedan od osnivača Instituta za političku ekologiju. Po njemu se financijska kriza, koja je 2008. pogodila SAD, a onda i EU, pokazala kao okidač, ali i kao ogledalo postojećih nejednakosti, načina na koji su prosperitet i bogatstvo raspoređeni u društvima u Europi.

Ne treba nas čuditi što se sada pojavljuju opasni trendovi u srednjoistočnoj Europi, njena integracija vodila se prvenstveno proširivanjem tržišta i ekonomskom neoliberalnom ekspanzijom, dakle vrlo plitkim potezima koji nisu transformirali društva, nego su te iste stanovnike pretvorile u potrošače, ali ne i aktivne građane koji će biti u stanju izraziti svoje nezadovoljstvo i boriti se za svoja prava. Zato ne čudi taj prijelaz neoliberalnog u neliberalno, on odražava svu ozbiljnost plitkih reformi u kojima Europa nije uspjela stvoriti neko drugo ljepilo, tj. ono što zovemo europski demos kroz nekoliko desetljeća integracije', kaže Horvat.

Po njemu,  upravo ta ekonomska logika neoliberalne ekspanzije zloupotrijebila je fundamentalne europske vrijednosti za svoj prodor u europska društva.

'Na tu redukciju na ekonomsku i financijsku logiku jasno ukazuje i rašireni strah da s eurom propada i EU, u kojoj se nije dosad stvorio demos. Ipak, mislim da se taj demos može stvoriti upravo iz ovakvih situacija, ako europska većina shvati da budućnost izvan zajedničkog projekta znači nove konflikte, nova razilaženja, slabljenje i eroziju kontinenta koji gubi globalnu utakmicu i postaje tek muzej u prirepku globalnog svijeta', ističe Horvat.

'Europa je zaboravila da za svoju budućnost treba osigurati ljude i građane, kroz povjerenje i solidarnost. Već unazad nekoliko godina jasno se vidjelo raslojavanje Europe; od Europe više brzina do posebnosti europskog Juga pogođenog oštrim mjerama štednje, sve do Brexita i zaboravljenog Balkana kojeg čeka europska sudbina u dalekoj budućnosti. Sada u Europi vidimo silnice renacionalizacije, politikom straha i nepovjerenja svi se postepeno povlače u svoje tvrđave (države) koje štite, dok istovremeno na europskom planu nastoje iskoristiti ili pokoriti svojeg susjeda (ekonomskom logikom privatizacije ili eksploatacije)', kaže Horvat koji fašizam vidi u novom ozračju od onoga iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.

'U svojoj novoj inačici, ono što nas neodoljivo podsjeća na fašizam ide ovoga puta ruku pod ruku sa snažnim korporativnim interesima koji uništavaju uvjete društvene reprodukcije izvan uvjeta ekonomskog konstitucionalizma', kaže Horvat.

Po njemu, Europa se treba prisjetiti što je bila, na kojim vrijednostima je nastala i odustati od onoga što je postala, a na to je mogu podsjetiti samo građani koji do nje drže i koji ne žele ostati zarobljeni u identitetskoj politici i zaraženi neopravdanim strahom od drugoga.

Kad je posrijedi ocjena demokratskih kapaciteta, i Horvat ističe da demokratski deficiti u Europi postoje odavno. 'Već dugo vremena elitistička koncepcija upravljanja Europskom unijom iz 'bruxelleskog mjehura' nailazila je i na opravdane i neopravdane kritike, a građani država članica suočavali su se s nizom poteškoća da jednakopravno i izravno sudjeluju u javnom i političkom životu na europskoj razini. Takvi sentimenti vremenom su prerasli u snažno nezadovoljstvo radi nemogućeg dubljeg sudjelovanja građana u kreiranju politika koje utječu na njihov život; ekstremni primjer toga vidimo danas i s TTIP-om čije ozbiljne posljedice mogu nepovratno utjecati na živote stotina milijuna ljudi koji nisu bili u mogućnosti donijeti odluku o tome žele li potpisivanje takvog Sporazuma. U tom smislu, vlada jedna velika asimetrija između količine akumulirane moći u institucijama poput Europske komisije i utjecaja građana koji tek kad su okupljeni u većem broju, uspijevaju dati signal', ističe Horvat. U budućnosti Europe Horvat vidi prostor za inicijativu Janisa Varufakisa jer, kako ističe, 'predstavlja sveeuropski emancipacijski pothvat i inzistira na aktivnom političkom djelovanju na spašavanju Europe koja treba novu priču o uspjehu, pa čak ako i se radi o izlasku iz krize'.

Ono što mi se kod Varufakisa i DiEM-a svakako sviđa jest što zagovara jedno pametno i neishitreno suprotstavljanje raspadu Europske unije i zalaže za njenu demokratsku transformaciju tijekom deset godina. Takve deliberativne i emancipacijske procese treba tražiti širom Europe jer su oni, zajedno s društvenim pokretima i nekim progresivnima strankama, trenutno jedina mjesta koja prepoznaju i osuđuju novu eru dehumanizacije društva, povratak autoritarnosti i nastavak neoliberalne ekspanzije kojoj odgovaraju procesi koji nalikuju militarizaciji', ističe Horvat.

Kad je hrvatska priča u Europi posrijedi, kao i njen odnos prema antifašističkim temeljima Horvat ističe kako 'unazad nekoliko mjeseci postaje evidentno da domaći establišment okreće leđa onom najboljem od Europe'. 'Sistemski i dosljedno napušta postignuća koja su postignuta u društvu od početka 2000-ih, zaboravlja dakle na obećanja i obaveze koje je preuzeo ulaskom u Europsku uniju. Ne znam čini li to ohrabren tendencijama u zemljama poput Mađarske, Poljske ili možda čak i Turske koje se praktički natječu u oblicima neobuzdanog nacionalizma koji ponekad poprima i konture novog autoritarizma, ako ne i fašizma. Očitim se čini da u tom slučaju Hrvatska više ne očekuje investicije iz zemalja poput Njemačke, nego možda Kine, Turske ili Saudijske Arabije. Zabrinjavaju i referentne točke s kojima se Hrvatska u posljednje vrijeme okružuje u svojoj vanjskoj politici, dobrosusjedski odnosi se pogoršavaju, a sa Zapadom se produbljuje nerazumijevanje i prikriva stvarno stanje', kaže Hrvat. Po njemu pitanje antifašizma ne može biti pitanje ideologije ili svjetonazora, oko antifašizma kao orijentacije tvrdi potreban je konsenzus.

'U tom smislu, antifašističkoj orijentaciji Hrvatske nema alternative, a vlastodršci ne bi trebali zazirati od svake osude različitih formi isključivosti, zatiranja sloboda, političkog nasilja, diskriminacije itd. Svako takvo oklijevanje od javne osude dovodi u sumnju da Hrvatska tu nije definirala svoju poziciju. Na naš antifašizam trebamo biti ponosni, a ne osjećati sram', ističe.

Ono što smatra još bitnijim jest da građani sami uoče koliko ih identitetska politika, kulturalni ratovi i populističke tendencije u uvjetima mjera štednje, nezaposlenosti i pritiska na javni proračun vode daleko od prosperiteta i ostvarenja društvenih ciljeva egalitarnosti i društvene pravde.

'Za te uvjete potrebno se iznova izboriti i u Hrvatskoj i u Europi, ali i međunarodno, kroz internacionalni otpor prema autoritarnim modelima i neoliberalnoj ekspanziji koji sve više idu ruku pod ruku', zaključuje svoju inventuru iza kulisa Dana Europe Vedran Horvat.

427544 ,427130 ,426049,422717