Ovih dana, kad se nacionalnoj nogometnoj reprezentaciji dogodio vjerojatno najveći skandal u povijesti i kada savezu proporcionalno prijeti najstroža kazna ikad, nominalni šef je ipak nešto bliže: eno ga na jahti na Jadranu. U društvu Zdravka Mamića, kojega i manje upućeni smatraju HNS-ovim šefom sa stvarnim ovlastima.

Zaista treba imati konjske živce i ghandijevsku životnu filozofiju da na ovom mjestu ne potegnemo nekoliko zločestih usporedbi i doskočica, od one o babi koja se češlja dok selo gori do zaključka da Hrvatska ima (još jednog) kartonskog predsjednika. Ovaj je čak i sam smislio prigodan naziv, Davor Šuker - u trećem licu jednine, dakako - je 'brend'. Njegovo ime otvara sva vrata i u najzabitijem kutku planeta, njegova golgeterska karizma još i danas čini golemu uslugu nacionalnom imidžu i PR-u, a tek se čeka da svijet prepozna i svu genijalnost njegovog funkcionerskog talenta.

Šukerova misija, naime, od samog početka je jasna: prvi cilj je bio uvući se u Izvršni odbor UEFA-e, što mu je nedavno i uspjelo, dok je za iduću stepenicu zacrtao sam vrh Svjetske nogometne federacije FIFA-e. Nije baš jasno jesu li ambicije na istom nivou otkad su Amerikanci pomeli ovu, do zla boga korumpiranu organizaciju, ali definitivno znamo kako predsjednik HNS-a tumači mito, namještaljke i srodne skandale najvećih glavešina svjetskog nogometa.

'Tamo se vrte velike pare', prostodušno će kazati naš glavni junak u jednom od rijetkih javnih istupa koji bi se uopće mogli nazvati donekle artikuliranim. Davora Šukera i njegov nastup, naime, teško je uopće i prepričati: 'To je tako da baš bude to' ili 'Evo vam još jedan smješak' najčešći su odgovori koje daje na sasvim ozbiljna i često vrlo argumentirana pitanja. Uvijek mu je lakše samo manekenski pozirati pred kamerama ili pokloniti kakav dres s devetkom na leđima; njih je, naime, u sklopu daljnjeg uspješnog brendiranja svoga lika razdijelio valjda nekoliko kontejnera. Ne zna se odakle ih više izvlači.

Ukratko i nažalost, predsjednik HNS-a barem zasad nije puno pridonijeo razbijanju stereotipa o nogometašima, a pogotovo ne o onima koji su objesili kopačke o klin.

No daleko od toga da Davor Šuker ne zna što radi: ako u verbalnoj komunikaciji definitivno ne briljira, u stvarnom životu on vrlo sustavno gradi karijeru kojoj se vrhunac još uvijek ne nazire. Olakšavajuća mu je okolnost da djeluje upravo u nogometnom sustavu, koji je po svojoj zatvorenoj i gotovo autističnoj strukturi idealan za lagodni vertikalni uspon bez ikakvih bočnih udara. Jednom kad se uvališ u to društvo, možeš samo prosperirati.

Da je u bilo kojem drugom segmentu društva na ulicu izašlo trideset tisuća bijesnih ljudi i zahtijevalo ostavke, bogme bi se o tome barem ozbiljno prodiskutiralo. Da se dogodio skandal u rangu svastike na poljudskom travnjaku, povela bi se rasprava o objektivnoj i 'zapovjednoj' odgovornosti. Da je šef ikakve ozbiljne tvrtke u višegodišnjem ratu s korisnicima njenih usluga - a navijači doista jesu jedini konzumenti i ruka koja hrani HNS, bez njih nogomet jednostavno nema smisla - naš veliki brend odavno bi dobio nogom u tur.

Ovdje, međutim, postoji nešto što se optimistično naziva autonomijom sporta, a u stvarnosti je tek formalno pokriće za održavanje na vlasti jedne te iste klike. 'Otići ću kad ja odlučim', zborio je Šukerov prethodnik Vlatko Marković i to na koncu ostvario.

Naravno, famozna neovisnost nogometnih organizacija ćesto je paravan i za mnogo ozbiljnije i teže prijestupe; valjda ni u jednoj drugoj grani javnog života ne bi se moglo dogoditi da, kao u HNS-u, sudski dokazani uzimatelji mita neokrznuti nastave obavljati isti posao, u ovom slučaju dijeliti pravdu na terenima. Ne bi se moglo dogoditi ni da sama organizacija eklatantno ignorira ili krši vlastite propise, da njeguje demokraciju komunističkog tipa ili da se otvoreno stavlja u službu tek jedne, male i privilegirane skupine ljudi i njihovih prije svega financijskih interesa. Ili da u javnosti konstantno ne proizvodi, direktno ili indirektno, samo skandal do skandala. U slučaju Hrvatskog nogometnog saveza, nadamo se, ništa od ovoga više ne treba dodatno dokazivati.

Kvragu, pa čak ni FIFA ili UEFA nisu tako očite.

Uglavnom, kažemo, ključnog pojma 'odgovornost' u HNS-u nema ni u tragovima i krivnja svakako nije u Davoru Šukeru i u njegovih dvije godine mandata: radi se u dugom i neprekinutom nizu ruganja sa zdravom pameti i razumom, o tikvi koja je jednom jednostavno morala puknuti. A umjesto kartonskog predsjednika, proliveno mlijeko danas panično pokušavaju skupiti oni koji zbilja odrađuju njegov posao - prije svega notorni Zdravko Mamić, a zatim i njegovi dugogodišnji najodaniji suradnici i partneri Damir Vrbanović i Zoran Cvrk

Šukeru su valjda prijateljski savjetovali da se opet ode malo odmoriti. Slučaj kukastog križa nije područje na kojemu bi se najbolje snašao, makar ima solidno iskustvo s ovom tematikom još otkako se ponosno fotografirao na grobu rahmetli poglavnika na drugom kraju Europe. Upućeni će tvrditi da je izletnička lokacija čak i manje bitna od podatka u čijem društvu se ondje nalazio - a bio je to sami vrh hrvatske mafijaške strukture - jednako kao što će reći da bi za izradu psihoprofila bilo dobro napomenuti one antičke novčiće koje je maznuo u avionu i za to platio osam tisuća eura globe...

Ali dobro, kažemo, ionako mu beskrajno autonomnom i nezavisnom nitko ništa ne može, pa se sve svodi samo na beskrajno laprdanje i beskorisno analiziranje.

No bilo bi dobro da se ipak barem koji put ukaže u javnosti i pokuša ostaviti dojam da ozbiljno radi svoj posao. Ako ništa, barem bismo se solidno zabavili.