'Hranjenje na sukobu', naime, uobičajen je ritual uoči velikih predstava i služi prije svega kreiranju 'ratničke' atmosfere, poticanju boljeg posjeta i motiviranju samih momčadi - to je gotovo pa dio nogometnog folklora u kojemu se svaka riječ, gesta ili pogled vrte i analiziraju do besvijesti, tumače u različitim kontekstima i najčešće toliko preuveličaju da počnu živjeti neki svoj život. Rijetko gdje su najsitniji detalji predimenzionirani kao u sportskom novinarstvu i valjda upravo zbog toga sami nogometaši i treneri pred kamerama najčešće izgledaju mutavo, zbunjeno i prestrašeno.

Što god blebnu, to u roku od pola sata dobije gigantske proporcije.

U konkretnom hrvatskom slučaju, međutim, ništa od toga nije posrijedi: Mamićeva rečenica citirana na početku teksta nije tek teatralno prenemaganje i paljenje vatre, već ima za cilj poslati sasvim specifičnu i konkretnu poruku: možda smo pod rafalnom paljbom, ali svejedno nam ne možete ništa. Ona služi kako bi se i najvećem rivalu - ali prije svega zainteresiranoj javnosti, nogometnim strukturama potresenim masovnim hapšenjima i načetim općim konsenzusom da cijelo to društvo treba rastjerati - dalo do znanja da moć uvijek stanuje samo na jednom mjestu.

To je upozorenje.

Subotnji derbi, naime, Dinamo dočekuje u sasvim nadrealnoj situaciji. Neprikosnoveni gazda je iza rešetaka pod sumnjom u kriminal težak stotine milijuna kuna, njegov brat trener u sličnoj je nezavidnoj situaciji - ali se barem brani sa slobode - a i veliki broj suradnika opasno pleše na rubu istražnog zatvora. Klub je stabilan, iako je iz njega navodno isisano skoro dvjesto milijuna kuna, no još jednom se neslavno pozdravio s Europom prije Nove godine. Kapetan momčadi proglašen je krivim zbog dopinga i protjeran iz sporta na četiri godine; mlade zvijezde otvoreno iskazuju želju iskliznuti iz gazdinih menadžerskih šapa i uteći u inozemstvo, dok skupo plaćeni stranci samo čekaju prvu priliku, odnosno, prvu neisplaćenu plaću.
Ono što je još dramatičnije jest potpuni i definitivni razlaz s publikom: ona je na Dinamovom stadionu posljednji put viđena upravo kada je Zdravko Mamić prvi put završio u zatvoru, a s njega se evakuirala kada je ovaj usred utakmice slavodobitno ušetao na stadion. Za subotnji susret Dinamovi navijači ponovno su proglasili bojkot, pa klub panično dijeli besplatne ulaznice po obližnjim osnovnim školama, no teško da će uspjeti sakriti činjenicu da takav klub Zagrepčane jednostavno više ne zanima.

I da katastrofa bude potpuna, eto i podatka da je ovo prvi prosinac u posljednjih desetak godina koji Mamićev klub ne dočekuje sa solidnom bodovnom razlikom, već je pri vrhu ljestvice s Hajdukom i Rijekom stisnut u samo tri do četiri boda. A to je bio znak za uzbunu i aktiviranje svih dostupnih mehanizama, pa čak i odgode jedne prethodne utakmice i definitivnog gaženja regularnosti samog natjecanja.

Dinamo je, naime, u prethodnih dva tjedna imao tek jedan susret - ako se tako može nazvati fingirana neizvjesnost igranja s klubom-filijalom, na vlastitom stadionu i protiv cijele čete vlastitih igrača u 'suparničkoj' momčadi Lokomotive. Svom današnjem rivalu taj luksuz nije dopustio i preko kartonskih likova u Hrvatskom nogometnom savezu, pokušao ga je grubo po tko zna koji put poniziti - a onda, eto, stiže još i poruka da se 'Hajduk hrani na sukobu'.

Poznavatelji nogometnih prilika - a takvih je u ovom domaćem prvenstvu, posve devastiranom neregularnostima, krađama i korupcijom, nažalost, sve manje - već slute koji bi mogao biti sljedeći potez Obitelji s Maksimira. Aktiviranje topa, odnosno, disciplinskog suca lige Krešimira Vlajčevića. On se pokazao vrlo sklonim drastično kažnjavati splitski klub, oštro i beskompromisno, dok s druge strane uporno izbjegava odgovoriti na optužbe da je svojedobno uzeo 140 tisuća kuna 'pozajmice' od - Dinama.

Sve su to tričarije i marginalije u odnosu na velevažno i beskrajno pregovaranje oko sastavljanja nove vlade, svađe oko postotka rasta BDP-a i spektakularne najave prekida braniteljskog prosvjeda u Savskoj, ali ipak: nogomet je u Hrvatskoj dosegao toliku količinu apsurda da je i on, provjereno, postao predmet ozbiljnih političkih razgovora. To je jednostavno postalo neizdrživo.

S druge strane, i Hajduk naravno ima svojih problema - upravo privodi kraju svoje iskupljenje za godine nerada, nemara i svjesnog pristajanja na poziciju fikusa i druge pratilje. Čisti se, posprema i zida iz solidnih i poštenih temelja - i kao takav još uvijek je, u strogo sportskom smislu, ponešto inferioran. Iako je u moralnom već odavno apsolutni pobjednik.

Današnji derbi stigao je na red je, dakle, u još uvijek nenormalnim uvjetima, gdje ni nekoliko godina nakon potpunog razotkrivanja nogometne 'cosa nostre' -ogradimo li se od ovog izraza navodnicima i primjerenom poniznošću pred institucijama pravne države - još uvijek nije nastupila katarza, svršetak, zatvaranje knjige. I još uvijek umjesto uobičajenih podbadanja i 'dizanja atmosfere' slušamo o neregularnostima lige, korumpiranim sucima i vječno jalnim kmečavcima s juga.

Barem smo jednu zadovoljštinu doživjeli s time što je čudo od Poljuda proglašeno zaštićenim kulturnim dobrom, iako je pomalo tužno da su čak i poslovično inertni konzervatori uspjeli preteći politiku, policiju i represivne organe koji do kraja 2015. nisu uspjeli riješiti problem njegovog maksimirskog antipoda. Ne u arhitektonskom, već u doslovno materijalnom smislu.

Rivalstvo, sport? Sačuvajmo te izraze za vremena nakon reformi i bolnih rezova - a njih, je l'te, baš svatko razuman u ovoj državi odjednom tako glasno zagovara i priželjkuje...