'Ah taj osjet papira', 'ništa ne može približiti osjećaj čitanja Prousta kao papir', 'papir ima neki poseban miris' (svakako preporučujem 'Silence in the Library' i 'Forest of the Dead', epizode četvrte sezone 'Dr. Who') samo su dio uobičajenog repertoara argumenata u klasičnoj raspravi o 'sukobu' (kada znamo za događanja u npr. Siriji u najmanju ruku je nekorektno normalan kulturni proces nazivati sukobom) tiskanih i elektroničkih pisanih tvorevina - novina, magazina i posebno knjiga...

Opisana metafizičko/ontološka/egzistencijalistička razina rasprave ne bi trebala biti predmet E-hypea jer sve novosti u kreaciji, distribuciji i konzumaciji pisane riječi doživljavamo kao izrazito zanimljive, korisne, ako ne i maksimalno pozitivne. Odnos tiskanih i elektroničkih knjiga za nas je kao Beatlesi i Rolling Stonesi - dok jedni vole ugodni ritam i posložene vokale prvih, drugi cijene izravniji cinizam i sirovost potonjih. Mi smo, pak, u 'Sympathy for the Devil' raspoloženju, a elektroničke knjiške kreacije su upravo Rolling Stonesi modernog doba - buntovne, dinamične, senzualne i zbog žongliranja na rubu poslovnih modela neizvjesne sudbine iako je jasno da duh modernog života odgovara upravo njima.

22. svibanj

Još od kada je započeo 'digital vertigo'  turneju predavanja po svjetskim konferencijama, bacio sam oko na novi uradak Andrewa Keena. Kako i ne bi, kada se 'The Cult of the Amateur' knjigom, u eri koja je glorificirala Andersonov 'The Long Tail', moglo dobiti otrežnjujući šamar vjeri da baš svatko iz vlastite sobe može trenutno postati stvaralac za šest milijardi konzumenata i lovac na bilijune dolara!

Yeah Right! Podsjetnik na mobitelu zazvonio je 21. svibnja u 20:00 sati, Kindle je primljen u ruku i uz tri simboličke radnje - Digital Vertigo je kupljen. Sljedećeg jutra, na predviđeni dan objave, potrebno je bilo pola minute da se djelo sinkronizirano pojavi na svim e-čitačima i tablet računalu u jednom prosječnom stanu u riječkom kvartu Drenova, negdašnjem rubu Rijeke s neredovitim gradskim autobusom i vrtovima izmiješanima sa zgradama.

Nemoguće mi je u tom trenu bilo izbjeći prisjećanje na sve spoznaje dobivene kroz retro istraživanja u kojima se mladi ex-Yu geekovi osamdesetih žale kako im nedostaje literature o novim trendovima jer se ne mogu osloniti samo na knjižaru Mladinske knjige! Samo 23 godine kasnije sve je potpuno drugačije i uz znatno nižu cijenu do najaktualnijih svjetskih uradaka dolazimo u 30 sekundi. Ako to nije vrijedno uzbuđenja jednakog prvom slušanju Satisfactiona s LP-ja, ništa nije.

12 %

U tekstu prepunom filozofskih, povijesnih, kulturno teoretičarskih (...) referenci dobio sam točno ono što se od Keena i očekivalo - pomak prema analizi Facebook 3.0 ekonomije tj. svijeta društvenih mreža koje Keen, opet predvidljivo, detektira kao izrazito opasan fenomen jer nas pretvara u robove narcisoidnosti, plivače u moru trivijalnosti u kojem svjesno i nepovratno gubimo privatnost i stvaralačku snagu.

Ništa to naravno Keena ne sprječava da sam bude aktivan tviteraš, vodi TV emisiju na blogu TechCrunch ili, pak, da ličnosti spomenute u knjizi naziva njihovim Twitter imenima. Najbolje stvari nastaju iz kontradikcije, davno je utvrdio Nietzsche.

U toj deskripciji fenomenologije manije društvenog, Keen dotiče najsterilnije i prilično izoliranije područje društvenosti - čitanje knjiga. 'Yes, reading, that most intensely private and illicit of all modern individual experiences, is being transformed into a disturbingly social spectale' kaže Keen na 12 % djela očito već s diskursom izražavajući stav o svim mogućim solucijama podruštvovljene konzumacije knjiga. Pokušaja ne manjka - Amazonov program @author, Goodreads, Subtext, Findings (...) svaki na svoj način pokušava čitanje učiniti manje izoliranom i samotnom aktivnošću od one kakvom ju zamišlja Keen.

Ipak, čitanje se odupire - dok ambiciozno kreirani računi na servisima među čitačima u prvi tren pružaju osjećaj veličanstvenog entuzijazma, s ulaskom u njihovo mrtvilo i pustoš oduševljenje postupno pada. Osim samih čitatelja, dodatan čavao u lijes online društvenosti uopće, a kamoli ne i društvenosti knjiga, zadaju sami pisci. Najpoznatiji je tako u posljednje vrijeme Jonathan Franzen čiji negativni stavovi o Facebooku i Twitteru bivaju naširoko debatirani i tretirani kao medijska atrakcija. Pomalo paradoksalno, s obzirom na to da upravo društvene mreže funkcioniraju na principu pisanja i čitanja, u čemu bi spretni, dovitljivi, mudri i kreativni mogli biti upravo profesionalni pisci.

Misa televizija, ispovijed knjiga

Iz hrvatske perspektive nerazvijenog tržišta elektroničkih knjiga, ne bi nas trebali brinuti problemi (ne)spretnih start-up pokušaja online podruštvenjenja knjiga, već značajno opasnija činjenica - knjiga i kvalitetna pisana riječ nisu dovoljno istaknut predmet razgovora, komunikacije, kritike, debate (...) ni na "mainstream" društvenim mrežama. Uzroci tomu su često nejasni, a iako klišejizirano očekujemo naricanje o lošim čitalačkim navikama na jugoistoku Europe koji knjizi vične Fince gleda kao 'morone koji će se ubiti kad popiju previše votke' (komentar s jednog portala), ta, doduše istinita, činjenica nije ključna. Obično se potpuno previđa da iako je internet stvorio kulturu dijeljenja iskustva, najkvalitetniji čitatelji jednostavno ne žele dijeliti spoznaje o pročitanom!

Knjiga, posebno kada je riječ o publicistici, je ulog, znanje, izrazito individualno iskustvo koje se često konzumira ne bi li se steklo komparativnu prednost pred drugima. 'Ja sam ovo pročitao i naučio, zašto bi to djelo s drugima', mentalni je sklop golemog broja čitatelja, posebno kada je riječ o publicistici. S druge, pak, strane, postići društvenost s fenomenom koji nije kolektivno iskustvo poput glazbe ili TV serija, Sizifov je posao u izvornom grčkom, a ne Camusovu sretnom smislu. Dok su TV fenomeni nešto poput hramskog obreda o čijem doživljaju svi sudionici nešto mogu reći, knjiga je usamljena ispovijed, pa ne čudi stoga što su i društvene mreže spašavale Chuck i Fringe dok link recenzije knjige na Facebook stranici gradske knjižnice dobije pet sviđanja i dva komentara na matični članak.

Za pedaline ne trebaju knjige...

U kontekstu bujanja fenomena poput društvene televizije, koja je detektirana kao ključan trend sljedećih godina, knjiga je izložena dodatnoj opasnosti padanja na začelje popularnosti. Vjerujem stoga da je i to dodatan razlog da će opstajati i uspijevati ona pisana djela koja kvalitetno zajašu val društvenosti, dok će je inzistiranje na individualnom iskustvu čitanja činiti dodatno getoiziranom propalom formom. Knjizi u toj samoći elektronička knjiga može samo pomoći jer ona je ta koja je može učiniti viralnim fenomenom poput kakvog trailera filma ili serije. Forma koja neće omogućavati trenutnu kupnju desetaka naslova u samo par minuta, u takvom svijetu imat će vrlo složen karakter opstanka.

Stoga zaključujem da knjigu i samo čitanje ne uništavaju elektronički mediji i online društvene mreže, već široko raširena ekonomija (ne)rada (u osobnom diskursu obično ju nazivam 'ekonomija pedalina') koja učenje i čitanje ne čini esencijalnim dijelom privređivanja za život i napredovanje, te sebičnost ili pak obična lijenost dijeljenja čitalačkog iskustva. Tvrdnje da razvijanje hrvatskog tržišta elektroničkih knjiga sprečavaju niska primanja i skupoća potrebnih naprava smatram stoga neispravnima jer i kada bi prosječna plaća bila 12.000 kuna, konzumacija u ovakvim društvenom-ekonomskim okolnostima ne bi bila povećana više od 10 posto. Knjige u eri kupovine svjetskog hita za 30 sekundi traže karizmatičnu komunikaciju i buku o samoj sebi, ne samoću i tišinu, a upravo toga najviše nedostaje.

Kroz E-hype tekstove nastojat ćemo stoga barem malo utjecati na tu promjenu, voditi kroz događanja na domaćem i svjetskom tržištu, isticati zanimljive naslove i pokušati komunicirati o elektroničkoj knjizi. Eventualno tako 'P' kao Provincija (priznajem izravan utjecaj kupovine elektroničkih izdanja Harryja Pottera) na našim čelima postat će Pobjeda. Naposljetku, što misli o društvenosti knjiga najbolje je praksom izrazio i sam Keen koji je gotovo svaki relevantniji internetski članak o Digital Vertigu uredno ritvitao, potičući komunikaciju o vlastitom djelu. Baš zato jer su mu društvene mreže nevažne kao i Rolling Stonesima slava. Yeah Right.