On je jedan od stručnjaka koji su u posljednjih gotovo dvije godine brojnim nastupima u medijima informirali o koronavirusu, upozoravali na potencijalne opasnosti, kritizirali krizni menadžment u Hrvatskoj, BiH ili Srbiji – a ponekad je i hvalio usvojene mjere, piše Deutsche Welle.

Gdje se trenutno nalazimo po pitanju pandemije, godinu dana nakon pojave cjepiva za koje su mnogi politički lideri rekli da je to „svjetlo na kraju tunela“. S obzirom na nove mutacije, je li to svjetlo možda ipak vlak koji dolazi iz suprotnog smjera, pitao je DW profesora Đikića.

„Rekao bih da je svjetlo tu. Ono što nam se zadnjih godina dogodilo je da nismo bili dovoljno brzi u cijepljenju, da nismo spriječili stvaranje novih varijanti virusa, pogotovo u sredinama koje imaju užasno veliki broj neprocijepljenih ljudi. Kada dopustite virusu da se umnaža, da se mijenja, onda nam se događa ovo što nam se sad događa. I ako imamo odlična oružja, jako dobra cjepiva, oni nisu bili na vrijeme dani, i sada imamo problem otpornosti. Kod omikrona vidimo dvije važne stvari: brzo širenje, a drugo je dosta visoki postotak otpornosti na stvoreni imunitet."

Profesor Đikić je rekao kako surađuje s utemeljiteljima tvrtke BioNTech, koja je na tržište EU-a plasirala prvo cjepivo protiv koronavirusa. Vlasnici te tvrtke potječu iz Turske, Đikić kaže kako je Njemačka u posljednjih nekoliko desetljeća postala zemlja koja širom otvorenih ruku dočekuje inozemne stručnjake i da se njihovo mišljenje cijeni.

Novinar DW-a pitao ga je ima li osjećaj da se njegovo mišljenje cijeni u zemlji iz koje potječe, u Hrvatskoj i susjedni zemljama.

„U svim zemljama Balkana sam imao dobra iskustva. Hrvatska je moja domovina i normalno da je to primarno mjesto mog angažmana, radi toga što imam potrebu za tim. I mogu vam reći da je odaziv građana ogroman. Samo danas sam dobio desetak e-mailova, ljudi pitaju da li se cijepiti, što pomaže protiv omikrona. Svi ti ljudi pokazuju zahvalnost ali i potrebu mog angažmana. Mi kao znanstvenici moramo biti ispred našeg vremena. Mi ne smijemo gledati hoće li nas netko hvaliti ili kuditi. Mi imamo obvezu govoriti javno i neutralno o znanstvenim temama. Hvaliti, ali i upozoravati kad je to potrebno. I ja to neću prekinuti raditi.“

Đikić kaže kako je svjestan da neki ljudi u vlasti ili znanstvenim vijećima imaju problema s njegovim kritikama. I dodaje kako ti ljudi „nisu bitni“. Bitno je, kaže Đikić, da građani shvate da je kvaliteta znanstvenika iznad „malih, sitnih interesa, bez obzira radilo se o političkim ili materijalnim“.

„I zato u Hrvatskoj, radi različitih interesa, gdje političari dominiraju u medijima, ozbiljna pojava kao što je veliki broj zaraženih koji će vam nakon dva tjedna donijeti veliki broj umrlih nije više glavna tema. I nitko o tome ozbiljno ne razgovara. Zbog neuljuđenosti, nekulture, zbog vlastitih ego tripova i interesa, naši političari razgovaraju sami sa sobom. Oni uopće nemaju jednu temu koja traje zadnjih mjesec dana. To su većinom uvrede, nadmudrivanja, netko je jači, netko je slabiji, pa onda imate kontranapade. I sve je to jako žalosno. Jako žalosno jer je potreba građana jedna ozbiljnija, kulturnija i odgovornija ne samo vlada nego cjelokupna politička krema.“

„Ona manjina kojoj smeta kritika, bez obzira bila na vlasti, mora naučiti da je demokracija bolja što je veća kritika“, kaže Đikić. On dodaje da je njegova kritika tijekom pandemije bila kritika „dobrog, konstruktivnog, stručnog mišljenja“ koje može pomoći onima koji donose odluke. A te kritike su posljednjih mjeseci očigledno i neke političke lidere pogodile – i Đikić i neki njegovi kolege iz inozemstva i sami se našli na meti napada, pa čak i pokušaja diskreditacije preko masovnih medija nakon što je kritizirao izjave o „najsmešnijem virusu u istoriji“ (u Srbiji) i proglašavanje pobjede nad koronom uoči izbora (u Hrvatskoj).

„Normalno je da se neki naljute, ali samo ako misle na sebe. Ta ljudska sebičnost i autoritativnost ljudi koji su u vlasti u Srbiji, u Bosni i u Hrvatskoj nije jako različita, možda se razlikuju samo nijanse. Ali duboko unutra sve te zemlje imaju jednu potrebu da imaju vođu koji je nedodirljiv. I ta nedodirljivost je greška našeg sustava. I mi trebamo puno generacija da bismo se prebacili na skandinavski način razmišljanja, gdje u biti normalno da mene kritiziraju moja djeca, da ja kritiziram mog direktora, a da direktor kritizira premijera. To su normalne stvari. Kad se to dogodi u zemljama regije, tada će i mladi tamo ostajati. Najveći razlog odlaska mladih, a to vidimo i ovdje u laboratoriju, je upravo ta dominantna shema gdje morate biti u sustavu, morate biti poslušni kako bi napredovali.“