Pomalo paradoksalno, ali baš tada, sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je valjda i onim najoptimističnijima žiteljima SFRJ postalo jasno da se povampireni nacionalizam i šovinizam probudio iz zimskog sna, da ga se zaustaviti ne može te da je samo pitanje vremena kad će pripaliti fitilj na vječno spremnom balkanskom buretu baruta, k'o za vraga, jugoslavenski sport je bio na vrhuncu. Baš tada, kada je jedan nacionalizam stvarao drugi, baš tada kada se naveliko počelo zveckati oružjem i kada je prebrojavanje krvnih zrnaca postalo omiljena razbibriga mnogih, sportski uspjesi jugoslavenskih klubova i reprezentacija vraćali su osmijehe na natmurena lica svima onima koji nisu željeli prihvatiti činjenicu da ih voždovi i vođe guraju u rat. Rukometni i vaterpolski klubovi osvajali su titule prvaka Europe u serijama, a i jedna i druga reprezentacija bile su i svjetski i olimpijski prvaci. Čak je i nogomet, naravno, najpopularniji sport, koji je dotada ipak po rezultatima kaskao za drugim loptačkim sportovima, tih godina ispisivao svoje zlatne stranice.

No priča o fenomenu jugoslavenske košarke je priča za sebe. Košarka je bez sumnje bila najpotentniji izvozni YU proizvod, a priča o njenim uspjesima, danas kada smo u košarkaškom smislu na razini jedne Njemačke, Portugala ili Velike Britanije, mlađim generacijama zvuči kao bajka. I zato ne treba čuditi da je jedna od najslikovitijih priča o raspadu Jugoslavije vezana baš za košarkaše, za Dražena Petrovića (Hrvata) i Vladu Divca (Srbina), dvojicu najboljih prijatelja, dugogodišnjih cimera koje je, poput one dvojice neznanih drugova iz dirljive Stublićeve 'E moj druže beogradski', razdvojio rat.

Nakon što su klubovi, ponajprije Cibona i Jugoplastika, poosvajali sve što se moglo osvojiti, a reprezentacija se nikad prije viđenom lakoćom prošetala EP-om u Zagrebu 1989, Svjetsko prvenstvo u košarci, održano 1990. u Argentini, trebalo je biti točka na 'i' teze da se rađa nova velika dinastija, nepobjediva sportska supersila koja će dominirati godinama. Tako je i bilo. U polufinalu je deklasirana jaka momčad SAD-a, a u finalu pometen SSSR. No sva ta nepodnošljiva lakoća pobjeđivanja i sva ta sportska čarolija koju su izabranici Dude Ivkovića prezentirali na parketu nije bila dovoljna da postane glavna priča tog turnira.

Ono što je obilježilo to natjecanje i direktno utjecalo na sudbine svih aktera te generacije, a na neki način i na kolektivnu podsvijest sviju nas koji smo tada odrastali uz sportske trijumfe naših heroja, bio je detalj koji se dogodio neposredno nakon finalne utakmice. Naime, Vlade Divac je istrgnuo hrvatsku zastavu iz ruku jednog navijača i bacio je na pod. Tim nepromišljenim potezom otvorio je Pandorinu kutiju i pustio zlo kroz dotada neprobojne bedeme zlatne svlačionice. Divac je tim činom postao junak svoje nacije, a samim time zločinac na onoj drugoj strani (hm, bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju Kukoča, Rađe, Perasovića ili pak Petrovića da je neki srpski navijač mahao četničkom zastavom oko njih).

No je li to baš tako? Naravno da nije. Divac je bio samo tinejdžer zatrovan isključivo sportom koji o politici nije imao pojma, niti je trebao imati pojma. Bacanje zastave tumačio je nevinim i naivnim riječima: 'Samo sam htio pokazati da smo mi tim iz Jugoslavije, a ne iz Hrvatske, Srbije ili neke druge republike.' I ništa više ni išta manje. Nikakvo četnikovanje poput onoga Siniše Mihajlovića, niti politiziranje cijele priče nije mu bilo svojstveno. No više nije bilo ni bitno, emocije, iritirane političkom manipulacijom onog olovnog doba, učinile su svoje. Takva su bila vremena. Povratka više nije bilo. Svatko je stao na stranu za koju je smatrao da joj pripada i to je bio kraj. Kraj jednog divnog prijateljstva. I kraj jedinog vezivnog tkiva koje je onu državu još donekle držalo na okupu. Košarkaške reprezentacije.

Vrijeme je za razbijanje mitova i rušenje predrasuda

Once Brothers, iznimno emotivni dokumentarac američke TV kuće ESPN, upravo prekid prijateljstva Vlade Divca i Dražena Petrovića te ostalih hrvatskih košarkaša uzima kao simbol ratom uvjetovanog kraha bliskih veza mnogih Hrvata i Srba. Bez obzira na relativno površan prikaz sukoba u bivšoj SFRJ i razloga koji su do njega doveli, film te nedostatke nadomješta fascinantnim opisom katarzičnog putovanja Vlade Divca u prošlost, poduzetog da bi tragediju koja im se dogodila izložio ne samo svojem sinu (kako ističe u uvodu), nego ponajprije sebi.

Priča prati Vladu Divca, danas 41-godišnjeg predsjednika Srbijanskog olimpijskog komiteta, kojeg je raskid s Petrovićem dugo opterećivao i vjerojatno ga nikad neće prestati opterećivati s obzirom da je Dražen poginuo tog prokletog 7. lipnja 1993. Njih dvojica, nažalost, nikad nisu imala priliku ponovo porazgovarati, dovelo to do njihove pomirbe ili. No znajući da se do katarze može doći samo ako se suočiš s vlastitim strahovima i traumama, Divac dolazi u Zagreb 2009, prvi put nakon 20 godina, te posjećuje obitelj svojeg poginulog druga i polaže cvijeće na njegov grob na Mirogoju.

Potresan, dirljiv, na momente izuzetno zabavan i duhovit, Once Brothers je film koji razbija mitove i ruši predrasude te je svakako poslastica za sve one koji su odrastali u vremenu kad se stvarao i razvijao jedini pravi europski dream team. No i mlađima bi trebao biti zanimljiv - ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da im pokaže kakva se nekad košarka igrala ovdje. Ah...