Mnogo je bioloških, kulturoloških, povijesnih ili znanstvenih razloga zbog kojih djeca i roditelji spavaju zajedno. Većina male djece preferira veliki roditeljski krevet u odnosu na svoj krevetić, što nije uvijek garancija dobrog sna. Suvremeni život ima svoje izazove, tako da si roditelji moraju osigurati noćno 'punjenje baterija' kako bi mogli funkcionirati danju, osobito u radnom tjednu. Zaista, ako dijeljenje kreveta nije nužnost u malom stanu, zašto to činiti u 21. stoljeću, pita Guardian u članku posvećenom vječnoj temi roditelja - zajedničkom spavanju s djecom.

Danas je barem poznato to koliko je dobar san važan za zdravlje, kako djece, tako i odraslih. No različiti su putevi do dobrog sna - nekome se važno priviti uz blisku osobu i tako čvrsto usnuti dok će se netko noću boriti za svoj prostor i komad pokrivača nakon što ga nekakav zvuk ili pokret prene iz 'laganog sna'.

Profesori s australskog Središnjeg sveučilišta Queensland (Central Queensland University) smatraju da zajedničko spavanje ispunjava osnovne psihološke potrebe, ali također podržava kvalitetu te trajanje sna, ključnih za zdravlje i dobrobit pojedinca. Klinička psihologinja Sarah Blunden, ravnateljica Australskog centra za edukaciju o spavanju i Pedijatrijske klinike za spavanje, podsjeća da si je u povijesti malo tko mogao priuštiti odvojene ležajeve.

Kako je društvo napredovalo, oko 15. stoljeća, pojedinačni prostori za spavanje postali su uobičajeni na Zapadu i smatrani su pokazateljem bogatstva i prosperiteta. Postupno su se društvene smjernice oko toga tko s kim spava promijenile, a to je nastavilo odražavati šire promjene u sociokulturnim i obiteljskim vrijednostima oko pripadnosti, identiteta, skrbi, intimnosti i neovisnosti, navela je Blunden za Guardian.

Posljednja dva desetljeća obilježilo je pak 'povezujuće roditeljstvo'. Jedno od osnovnih načela tog stila roditeljstva upravo je zajedničko spavanje. Velike zasluge za popularizaciju tog pristupa u svijetu pripisuju se američkom pedijatru Williamu Searsu i njegovoj supruzi Marthi, inače roditeljima osmero djece. Iako 'povezujuće roditeljstvo' u mnogim zemljama nije nikakva novost, u SAD-u je brzo i uspješno zaživjelo kao moderan koncept roditeljstva - možda i zato što su roditelji u toj zemlji uskraćeni za prava koja se drugdje uzimaju zdravo za gotovo, poput višemjesečnog plaćenog porodiljnog dopusta i besplatne zdravstvene zaštite za svu djecu.

Lana Kihas, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja s bogatim stručnim iskustvom iz inozemstva, kaže da roditelji - neovisno o tome žive li u Hrvatskoj, SAD-u ili drugdje - moraju donijeti odluku o tome što je najbolje za njihovo dijete i za odnose unutar obitelji, pa i u pogledu spavanja.

'Bez obzira gdje dijete živi, ono ima svoje potrebe, interese i mogućnosti i važno je to znati i moći prepoznati te adekvatno reagirati. Bilo gdje da sam radila, djeca u vrtiću imala su svoj popodnevni odmor, tj. spavanje. Primijetila sam da djeca koja su navikla, primjerice, zaspati na dojci ili dok miluju maminu kosu često u vrtiću uopće ne zaspu ili se jako muče s uspavljivanjem - ta djeca jednostavno imaju svoju rutinu, koju im vrtić ne može pružiti. Opet, ako se dijete ne odmori ili ne odspava, postaje razdražljivo', navodi Kihas, autorica knjiga 'Tajni sastojci za odgoj djece' i 'Razvojni putokaz', ujedno voditeljica programa za dodatnu edukaciju odgajateljica i dadilja djece predškolske dobi te predavačica na Zdravstvenom učilištu Medical.

Napominje da odgojitelji poštuju odluke roditelja oko njihovog načina spavanja, dojenja i razvoja privrženosti.

'Kada dijete dolazi u vrtić, roditelji najčešće očekuju da ono ima povjerenje u nas, da se osjeća sigurno i zaštićeno. Očekujemo i mi da ćemo s djetetom izgraditi privržen odnos jer ako želimo da rado dolazi u vrtić i bude veselo, moramo s njim uspostaviti odnos sigurnosti i povjerenja. I zato je važna suradnja odgojitelja i roditelja, usklađivanje odgojnih pristupa, radi dobrobiti djeteta', naglašava Kihas.

Po pitanju prednosti zajedničkog spavanja djece i roditelja, navodi da je to zapravo puno lakši način funkcioniranja - pogotovo u razdoblju prve dvije godine djetetovog života, kada se ono često budi noću. Ako spava uz roditelje, nema potrebe da oni ustaju kako bi ga nahranili i uspavali.

'No pitanje je što je za koga dobro ili bolje. Stavljamo li u prvi plan sebe ili dijete? Kome želimo udovoljiti? Mnogi smatraju da je zajedničko spavanje važno zbog privrženosti i razvoja odnosa, no moje mišljenje je da to nije jedini način razvoja privrženosti. Ako dijete ne spava sa mnom u krevetu, znači li to da ja nisam privržena svojem djetetu', pita, retorički, Kihas.

Ona i njezin suprug smatraju, naime, da njihova djeca trebaju spavati u svojim krevetima.

'I suprug i ja smo itekako privrženi svojoj djeci i pokazujemo to na različite načine: zagrljajima, dodirima, nošenjem, pjevanjem... Sve ovisi o tome što je djetetu potrebno, što mu odgovara. Nadalje, odnosi se grade i kvalitetnim provođenjem zajedničkog vremena: igrom, izletima, šetnjama, obiteljskim obrocima, čitanjem priča, razgovorom prije spavanja itd.', nabraja Kihas.

Što se tiče spavanja, jako je važna rutina, a uz nju se veže dosljednost - što je izazovno kako u roditeljstvu, tako i u radu s djecom, jer ona neprestano ispituju granice i traže zadovoljenje svojih želja, kaže ona.

'Samo treba znati prepoznati i razlikovati potrebe od želja. Bitno je da dijete ima ritual, rutinu dana općenito, a posebno prije spavanja. Kod nas je to kupanje, nakon toga čitanje priče, odlazak u krevet i umirujuća glazba prije spavanja. Oni su još mali, ali uskoro ćemo uvesti i razgovor prije spavanja o tome kakav im je bio dan i što se sve dogodilo. Povezati ponašanja, situacije i emocije važan je dio emocionalnog razvoja i škola za sutrašnje lekcije. Kada se poremeti rutina, djeca osjete da je nešto drugačije i reagiraju - postaju nesigurna i narušava se povjerenje. Posebno o tome govori waldorfska pedagogija, naglašavajući važnost ritma u odgoju i odnosu: povjerenje - nepovjerenje. To je posebno važno u prve tri godine života, u periodu razvoja privrženosti. Kada su stariji, kognitivno su razvijeniji, pa lakše podnose promjene i moguće ih je pripremiti na njih', konstatira Kihas.

Napominje da je važno da se svatko propita što želi za sebe i za svoje dijete te kako će to postići.

'Hoću li ići na porodiljni ili ne? Je li mi važno biti doma s djetetom do prve godine života, do treće ili još duže? Mislim da ne smijemo zaboraviti ni na očeve. Često se spominje mama koja odlazi na porodiljni, no i kod nas postoje zakonske mogućnosti da očevi odu na roditeljski dopust, što smatram odličnim i višestruko korisnim za dijete, oca i majku. Da, tata je jednako bitan i važan kao mama', zaključuje Kihas.