Osjetljivosti europejaca su velike, ne samo zbog različitih reakcija na gospodarsku krizu. Valja se samo prisjetiti posljednjeg samita Europskog vijeća kada su, povodom protjerivanja roma, Sarkozy i Barroso silovito išli jedan na drugoga u dvorani u kojoj se je mogao rezati zrak od silne napetosti među vođama.

Njemačka ekonomija, s druge strane, vraća se snažno tamo gdje je bila i odvaja se od Francuske, zapravo gleda preko ramena velikim zemljama koje su mislile da joj se mogu usporediti ili izjednačiti glede demografskog, ekonomskog i napose političkog potencijala. Ipak, treba reći da nekadašnji jak europeizam, jako prisutan kod Nijemaca, sada ne prolazi svoje najblistavije trenutke.

To su možda razlozi niskog profila slavlja zbog godišnjice ujedinjenja, ali i motivi diskursa glavnog pokretača ujedinjenja, čovjeka koji je sve podredio da obje Njemačke ponovnu budu samo jedna zemlja. Helmut Kohl je u subotu suptilno kritizirao svoje sunarodnjake u povodu njemačke uloge spašavanja javnog duga Grčke kada je kazao da ima dojam kako su neki ljudi u Njemačkoj izgubili ili zaboravili smisao ujedinjene Europe koja mora to biti za sve njezine ljude. Kohl, da se prisjetimo, nije bio samo njemački kancelar.

Ovaj novinar smatra da je njegova figura bila doista europska, da je na neki način on bio i europski kancelar: bez Kohla ne bismo imali euro, ne bi postojale politike koje su pomogle rastu nekih zemalja, ne bi se išlo na širenje EU-a itd. Zato je Kohl apelirao da se ne stavi trag sumnje na europsko ujedinjenje baš iz Njemačke. I što: mnogi se žale da imamo nedovoljno jak EU. Ja bih tomu dodao da i ono malo EU-a što imamo zahvaljujemo ljudima poput kancelara Kohla

Također bih istaknuo prvi uistinu državnički govor novoga njemačkog predsjednika Christiana Wolffa, izabran početkom ljeta. Wolff je stigao u palaču Bellevue u Berlinu bez prevelike karizme, ako ga je usporediti s karizmom protukandidata ljevice Joachima Gaucka, a kao rezultat makijavelističkog poteza Angele Merkel koja ga je unaprijedila da bi ga maknula kao konkurenta unutar stranke CDU (politiku koju nastavlja i prema drugim demokršćanskim liderima, što je pogrešno, jer ostaje bez jake baze). U svakom slučaju, Wolff je u nedjelju obljetnice znao dati ugled svojoj figuri govorom o migracijama koji je zasluženo dobio pohvale kako desnice, tako i ljevice. Bio je to govor koji odudara od populizma koji ruši temelje europskog ujedinjenja.

Savezni je predsjednik kazao dvije stvari: najprije, da se useljenici moraju integrirati i moraju poštivati ustav zemlje u koju dolaze, a onda i da su njihova uvjerenja i njihov religijski i svaki drugi identitet predmet najvišeg poštovanja. Rekao je to dvjema rečenicama koje su kazane da bi se pamtile i pamtit će se. Najprije se je deklarirao predsjednikom svih, pa tako i muslimana, a onda je rekao da je islam, baš kao što su to kršćanstvo i judaizam, važan i nerazdvojiv dio Njemačke. I to je ono što želimo istaći kod ove obljetnice njemačkog ujedinjenja u sverazjedinjenoj Europi.

Ovoga puta se Europa ne razdvaja nekom novom zavjesom ili zidom, već barijerama koje nastaju u društvima na temelju porijekla, kulturnog identiteta ili religije. Ali Njemačka progovara drukčije!

I to da se usred populističkog bujanja koje je i više od političkog oportunizma jedan ili više jasnih konzervativnih njemačkih glasova dignu protiv te nove europske podijele, smatram, mogu biti samo dobre vijesti koje su nam mogle doći u povodu proslave njemačkog jedinstva.