Hrvatska Vlada objeručke je prihvatila kružno gospodarstvo, posebno sada za predsjedanja Unijom, ali će centri gospodarenja otpadom koje gura politika biti mjera neuspješnosti sustava, konkretniji je Slaven Dobrović, poznat u stručnim krugovima po razvoju i primjeni ekološki zasnovanih sustava gospodarenja otpadom.

Sjajni primjeri u Hrvatskoj

Prema pristupnom ugovoru Europskoj uniji, od ove godine više nam uopće nije dozvoljeno otpad odlagati na neusklađena odlagališta, a s krajem godine se količina udjela biorazgradivog otpada mora svesti na manje od 35 posto količine iz 1997., podsjeća Dobrović na osnovne zadatke te politike.

U kružno gospodarenje otpadom uvodi se red i sustav, izbjegava nastajanje smeća i ide za maksimalnim povratom otpadnih tvari i stvari u neki vid nove uporabe.

Osnovni preduvjet je odvojeno prikupljanje otpada u minimalno tri kategorije – biorazgradivi, reciklabilni i ostatni otpad. Tako se odvojeni otpad odvozi u reciklažni centar sa sortirnicom i kompostištem. Biorazgradivi otpad se pretvara u lokalno upotrebljivi kompost, a reciklabilne tvari u sirovine koje se prodaju na tržištu, objašnjava saborski zastupnik Mosta.

On je istaknuo da u Hrvatskoj postoje sjajni primjeri koji slijede tu politiku, poput onoga u Međimurju, posebno u Prelogu, gdje je stupanj odvojenog prikupljanja dosegao razinu od 70 posto; zatim najstariji primjer u Hrvatskoj na otoku Krku, gdje se „unatoč turizmu postiže puno“; kao i među velikim gradovima, konkretno u Osijeku.

Dobrović je podržavao te primjere i kao stručnjak bio uključen u pripremu nekih od njih: Godine 2002. sam zajedno s profesorom Stankom Uršićem na Krku izradio temeljni dokument za uspostavu ekološki zasnovanog sustava gospodarenja otpadom na temelju čega je razvijen današnji sustav. Poslije toga sličnu studiju sam radio za desetak gradova i područja, kaže.

U javnost je dospio njegov angažman u Rijeci i kasnije u Zagrebu, gdje je 2014., u Gradskoj skupštini bio jedan od neovisnih stručnjaka pozvanih da obrazlože štetnost odluke o izgradnji spalionice smeća koju je Zagreb tada predlagao kao rješenje.

Centri za otpad i interesni lobiji

Međutim, tih sjajnih primjera je ipak mali broj, a ostatak Hrvatske jako loše stoji, posebno na jugu, no što je najgore, stječe se dojam da oko tog pitanja nisu uopće zabrinuti, upozorava Dobrović.

Slično se ponaša i državni aparat koji preko dvije godine nije raspisivao javne pozive za financiranje sortirnica i kompostišta makar se jedino uz pomoć njih lokalni komunalni sustavi mogu osposobiti za postizanje ovih 50 posto ili više recikliranja, kaže.

Umjesto toga, državna administracija ponovo ide na ruku interesnim lobijima, udomaćenim u nizu županija, a koji bi najradije svih 475 milijuna eura EU sredstava raspoloživih Hrvatskoj za ovu namjenu potrošili na glomazne i skupe regionalne centre za gospodarenje otpadom, točnije mehaničko biološku obradu smeća, objašnjava on.

Već izgrađeni, gotovo sto milijuna eura vrijedni centri Marišćina kod Rijeke i Kaštijun kod Pule uopće ne doprinose sektorskim ciljevima, pa će na koncu ukupni kapacitet takvih centara u Hrvatskoj biti mjera neuspješnosti sustava, ističe Dobrović i s čuđenjem dodaje: Ta činjenica očito ne znači ništa!

On ukazuje i na „uglavnom nepoznatu zanimljivost“ da su se „županije, kao svojevrsni stranački poligon, uvukle u sustav gospodarenja otpadom tako da upravljaju izgradnjom skupih centara, makar nemaju nikakvu nadležnost niti odgovornost za ovaj njima strani komunalni sektor“.

„Treba li napominjati da kontrola sastava povjerenstava za izbor najpovoljnije ponude na međunarodnom natječaju velike vrijednosti stvara sjajne prilike za klijentelizam i korupciju, koja, poznato je, već dugo koči Hrvatsku na putu prema prosperitetu“, ističe on.

Protiv plana režimski stručnjaci, udruženja i novinari

Opisujući iskustvo ministra na izradi Plana gospodarenja otpadom 2017., prvog u Hrvatskoj koji je uvažio načela kružnog gospodarstva i za dva i pol puta ograničio kapacitet centara za obradu smeća, tj. ukupno na maksimalnih 628.000 tona godišnje, kaže da je već i njegovo imenovanje kao ministra okoliša, zbog ranijih zauzimanja, shvaćeno kao prijetnja za ostvarenje zamisli o nastavku izgradnje skupih centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj.

Smatralo se normalnim da se kroz novi okvir „Operativni program – Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.“ glavnina od raspoloživih 475 milijuna eura potroši po obrascu prvog financijskog okvira – 2007.-2013., kojim su iz „Operativnog programa Zaštita okoliša“ financirali centri Marišćina i Kaštijun s po preko 30 milijuna eura.

Naravno da je to trebalo promijeniti te smo donešenim Planom iz 2017. po prvi put u prioritet za financiranje stavili godinama zanemarivanu ekološku infrastrukturu – sortirnice, kompostišta, reciklažna dvorišta i centre za ponovnu uporabu, upravo ono što je najboljima u Hrvatskoj omogućilo zaokruživanje sustava i sektorski uspjeh, objašnjava.

No, nikakva argumentacija nije bila dovoljna, a u unakrsnu vatru protiv plana i mene kao 'neozbiljnog ministra' su se uključili mnogi zainteresirani ili potaknuti – razni režimski stručnjaci, pojedina udruženja unutar HGK, HUP, a nije nedostajalo i raznih novinarskih napada, ističe Dobrović.

Da bih izgurao donošenje Plana, morao sam osobno proći sve instance Vladine procedure, što je inače uvijek posao pomoćnika ministra ili državnih tajnika, kaže Dobrović i dodaje da je svega mjesec dana nakon prestanka njegova mandata, u svibnju 2017., Vlada donijela Odluku o implementaciji plana.

„Njome je ukupni kapacitet centara povećan za čak 260.000 tona godišnje ili 41 posto, što najbolje pokazuje interes klijentele koja stoji iza hitrog Vladinog poteza“, kaže Dobrović.

Otpad će posebno poskupjeti u centrima

Nekadašnji voditelj Katedre za inženjerstvo vode i okoliša na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu napominje da zbrinjavanje otpada mora bitno poskupjeti samo tamo gdje djeluju županijski centri s mehaničko-biološko obradom otpada, koja tehnologija ne drži do sustava recikliranja otpada.

Sustav centara za gospodarenje otpadom ide u smjeru povećanja troška za zbrinjavanje, jer u njima praktički nema recikliranja, a glavni produkt njihove obrade je tzv. RDF, gorivo iz otpada čiji je plasman potrebno plaćati, kaže on.

Drugačiji, ekološki zasnovan pristup, omogućuje da se zbrinjavanje otpada iz troškovne strane barem približi prihodovnoj, jer produkti – kompost i sekundarne materijalne sirovine su tržišna roba, dodaje Dobrović i navodi primjer:

Obrada tone otpada u Marišćini je po prvim studijama izvodljivosti trebala stajati 350 kuna po toni, pa je nedugo nakon početka rada povećana na 470 kuna, a bez sadašnjih se subvencija iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost neće moći držati ispod barem 1000 kn.

Na Marišćinu se odvozi i baca barem deset tisuća tona papira i kartona pomiješanog u smeću, koji, kad se odvojeno prikupio, vrijedi barem dvostruko. Zbog odvoza samo toga papira i kartona od građana se naplaćuje gotovo pet milijuna kuna, a u kružnom gospodarenju bi se za nj po nekoj prosječnoj cijeni ostvario prihod do pet milijuna kuna. Znači, gubitak iznosi deset milijuna kuna, zaključuje Dobrović.

Štetne odluke s dalekosežnim posljedicama

Dobrović napominje da je slično u Karlovcu s centrom Babina gora, u Splitu gdje gradske i županijske vlasti rješenje vide u CGO Lećevica, ili u Dubrovačkoj županiji s „katastrofalno lociranim“ centrom Lučino razdolje.

Stoga je jasno zašto će komunalna usluga u Prelogu ostati jeftinijom za svoje građane. Pored, preskupe usluge, rješenja iz centara poput Marišćine uvijek stvaraju golemi rizik za okoliš, posebno u krškom, vodonosnom ili zaštićenom području.

Radi se o štetnim odlukama koje će imati dalekosežne posljedice za građane na tim područjima, ali i za cijelu Hrvatsku, smatra Dobrović.

Hrvatska zbog ovakvih centara neće izbjeći rizik plaćanja penala ni s ciljevima za 2020. godinu, kad se traži 50 posto recikliranja, a još teže će izbjeći penale 2030. ili 2035. kada se bude tražilo još daleko više, dodaje.

Žalosno je što se Hrvatska pokazuje nesposobnom učiti i na vlastitim greškama, kaže Dobrović i zaključuje da u modernom, civiliziranom i odgovornom društvu uopće ne bi trebalo biti dvojbe oko toga kako postupati s otpadom.

Piše: Ivo Lučić