U zadnje vrijeme podaci su solidni. BDP je u razdoblju od travnja do lipnja ove godine bio 2,8 posto veći nego u istom razdoblju prošle godine. Slično kao prvom tromjesečju, kada je zabilježen rast od 2,7 posto.

Političari će sada dobre stvari pripisati sebi, a loše onim drugim političarima. Igra je nalik predizbornoj, u kojoj se vodeće stranke nadmeću obećavajući desetke tisuća radnih mjesta i neslućeno visoke stope rasta, kao da će oni sami otvarati radna mjesta i postizati rast.

Međutim, gospodarski rast su pokrenuli građani i poduzetnici. Najvećim dijelom ne zbog, nego unatoč politici. To se dokazuje pomoću tri argumenta. Prvo, gospodarski rast nakon krize počeo je u drugoj polovici 2014., prije nego što je Milanovićeva vlada povukla ijedan vidno koristan potez za gospodarstvo. Drugo, rast se ubrzao 2015., kada su se državne investicije našle u padu (dakle, nikakav doprinos države). Treće, i ovaj rast koji imamo nije nešto na što bismo trebali biti jako ponosni u usporedbi s drugim državama u srednjoj Europi. Većina raste kao Hrvatska ili brže, a HDZ i Most su na ovaj rast utjecali koliko i svi mi na zlato Sare Kolak.

Kada se prelomilo

Svakih nekoliko dana, osobito u kampanji, može se čuti da zasluge za gospodarski rast pripadaju vladi Zorana Milanovića zbog smanjenja poreza na dohodak (od 1. siječnja 2015.) i konverzije kredita u francima. Ti potezi su navodno dali snažan poticaj osobnoj potrošnji.

Teza stoji na klimavim nogama. Hrvatska je dotaknula dno krize 2014., a u drugoj polovici te godine počeli su se javljati prvi pozitivni impulsi. Sve se događalo prije spomenutih mjera Vlade, u vrijeme snažnog pada cijena energenata na svjetskom i goriva na domaćem tržištu (cijena barela nafte pala je sa 108 USD u lipnju 2014. na 54 USD potkraj godine). Država je tada nasreću snažno smanjila svoju potrošnju, pa se pojavio rast povučen isključivo izvozom.

Prema tome, ako politici moramo zahvaliti za nešto, onda je to najbolja politika ikada vođena na ovim prostorima - ulazak u EU. Proizvođačima se otvorio odnosno pojeftinio izlazak na ogromno tržište i izvoz je povukao. S druge strane, geopolitici i usporavanju rasta u Kini možemo zahvaliti za to što se cijena nafte u kratkom roku tada gotovo prepolovila (u dolarima). Imali smo sreće.

Ubrzanje 2015.  

Kada se gleda cijela 2014., u njoj je zbog loše prve polovice godine bio registriran gospodarski pad po stopi od 0,4 posto. Međutim, impuls preokreta trenda iz druge polovice godine prenio se na 2015. Bila je to prva godina nakon 2008. u kojoj su statističari registrirali rast bruto domaćeg proizvoda za 1,6 posto. Tako je potvrđen izlazak iz šestogodišnje recesije, u kojoj je ekonomska aktivnost pala ukupno dvanaestak posto. Veći pad od Hrvatske zabilježila je samo Grčka.

Izvoznici roba i usluga (tu spada i prodaja turističkih usluga strancima) odradili su lavovski dio posla i u 2015. Ukupan izvoz povećan je za sjajnih 9,2 posto (realno). Više od uvoza. Priključile su se i investicije, čiji je rast u prošloj godini iznosio 1,8 posto nakon šest godina strmoglavog pada. Zanimljivo, državne investicije su se smanjile prošle godine. Dakle, opet nikakav doprinos države, ali uz osjetno povećane investicije korporacija i građana.

U 2015. ljudi su počeli malo više trošiti. Osobna potrošnja je narasla 1,2 posto. Rast potrošnje za 1,2 posto znači povećanje osobne potrošnje oko 2,5 milijardi kuna. Promjene u sustavu poreza na dohodak i otpisi dugova zbog konverzije franka ni izbliza ne mogu objasniti toliku promjenu. Obje su mjere zahvatile uzak krug ljudi i promijenile njihove tekuće dohotke za manje od desetine u prosjeku. Zbog toga je učinak politike na ukupnu osobnu potrošnju bio višestruko manji od ostvarenog.

Rast osobne potrošnje dogodio se zbog toga što su plaće u cijelom gospodarstvu počele blago rasti i ljudi su se, nakon šest godina krize, malo opustili. Niže cijene energenata prelile su se na druge cijene, pojavila se deflacija. I dok su neki brzopleti ekonomisti govorili o katastrofi i zazivali 'ciljanu inflaciju', korekcija cijena podigla je realne dohotke i pospješila stvarnu potrošnju. Doprinos politike mogao je biti samo posredan, psihološki, ako su ljudi povjerovali u to da se porezi neće povećavati (očekivanja su važna).

Budimo realni, nismo ništa posebno

Vratimo se najnovijem podatku o 2,8 posto. Trenutno raste cijela Europa. Naš glavni vanjskotrgovački partner – Italija – konačno raste, premda po slabašnih 1,1 posto, koliko se očekuje za ovu godinu. Treći partner po važnosti – Slovenija –  iščupala se iz krize koja je produljena padom njihovih državnih banaka (opet štetna politika). Širom srednje i istočne Europe događa se rast (jer smo svi povezani puno više nego što mislimo), ali Hrvatska u tome nije ništa posebno. Naprotiv, rastemo sporije od prosjeka.

Slovačka, Poljska i Rumunjska ove će godine rasti brže od Hrvatske. Ostale nove članice EU-a iz srednje Europe i baltičke države prema relevantnim prognozama rast će približno kao i Hrvatska, koja ima dobre izglede završiti godinu između 2,5 posto i tri posto. Time će, prema trenutnim izgledima, Hrvatska pretrčati samo Bugarsku i Sloveniju, možda i jednu ili dvije baltičke države. To je i dalje ispod prosjeka, baš kao od 2004. do 2008. U vrijeme najbrže izgradnje velebnih autocesta, sportskih dvorana i pratećeg političkog ludila i rasta plaća gotovo nitko nije primjećivao da Hrvatska raste sporije od prosjeka za geografski i povijesno slične države. A tada je, u tom ludilu temeljenom na dugu, posijano sjeme šestogodišnje recesije.

S obzirom na neslavnu prošlost, 2,8 posto je ipak solidan rezultat. Ali naziru se neki limiti ubrzanja rasta, koji će se vjerojatno jače osjećati od sljedeće godine. Rast izvoza usporava: 4,1 posto u drugom naprema 7,1 posto u prvom tromjesečju. Za sada se to ipak kompenzira oporavkom investicija: 6,3 posto u drugom naprema 4,3 posto u prvom tromjesečju. U tome važnu ulogu počinju igrati projekti financirani iz fondova EU-a, barem jedna nova stvar u kojoj političari daju izravnu korist društvu.

Politika je zadnja na listi zaslužnih

Na kraju, ipak su puno toga ostali dužni; sve ono što se kolokvijalno naziva reforme. Porezi i neporezna davanja i dalje su previsoki. Neracionalnost državne potrošnje javnog novca još uvijek je raširena. Administracija je iz preddigitalnoga doba, regulacija je loša i skupa, a sudovi spori. Državne tvrtke služe za održavanje statusa quo, nepotizam i političku korupciju, a ne za rast, razvoj. Nabrajanje bi moglo trajati do sutra.

Zbog toga, kada se pogleda velika slika, politika je zadnja kojoj bi trebalo dati orden za gospodarski rast. Kada bi netko mogao položiti vlasničko pravo nad pokretačima rasta i statističkim podacima koji ga mjere, većina političara morala bi sjesti na klupu pod optužbom da su ukrali tuđe intelektualno vlasništvo odnosno zasluge. I kada bi u toj utopiji bilo poštenoga suca, taj bi ih natjerao da se ispričaju i kažu: dragi naši građani, dragi naši poduzetnici, hvala! Oprostite što smo vam smetali.