Proteklog mjeseca smo se nakratko te isključivo prigodničarski bavili Holokaustom. Tu i tamo pokoja komemoracija, umjetnička instalacija i vijenci za sjenku koja nas kolektivno obavezuje, ali sasvim sigurno ne zamara mnogo kao naciju. 'Imamo mi danas i važnijih problema', reći će netko i vjerojatno biti u pravu.

Ipak, medijsko prepucavanje i interna čarka unutar zagrebačke židovske zajednice podsjetila nas je na zagrebačku sinagogu koja je u jesen '41. paljena i rušena te konačno, u svibnju '42, razvaljena na ponos i diku nezavisne naše.

Sasvim je sigurno da priča sinagoge i mogućeg uređenja njezine parcele (o čemu se već duže vrijeme beznadežno kilavi) itekako govori o našoj svijesti prema materijalnoj ostavštini židova. Dapače, vrlo je moguće da je za veliku većinu hrvatskih građana židovska kultura na našem tlu zagonetni fosil o kojemu zapravo ne znamo ništa. Primjerice, malo je vjerojatno da bi prosječan građanin znao da je u Hrvatskoj nekada postojalo preko 80 sinagoga, a danas ih u tragovima nalazimo jedva desetak. Ili da je upravo židovska manjina intenzivno sudjelovala u izgradnji građanske kulture i modernog izgleda naših gradova. Ne samo onih velikih, poput Zagreba, Rijeke ili Osijeka, nego i manjih regionalnih centara poput Bjelovara i Vukovara te blatnjavih palanki poput Nove Gradiške ili Orahovice. Židovska materijalna kultura pridonosila je svojom reprezentativnom javnom arhitekturom izgradnji našeg građanskog duha. Posebno se to odnosi na sinagoge, a zagrebačka je dobar primjer jer je odabirom zemljišta, modelom financiranja i arhitektonskim rJešenjem, sažimala duh modernog, građanskog Zagreba u nastajanju, stilske karakteristike arhitekture vremena te društvene potrebe, religijsku praksu i identitet zagrebačkih Aškenaza.

Ernst Jűnger je rekao da su stare građevine upravo fosili urasli u urbana tkiva i da su sve naše konstrukcije o povijesti i predodžbe o vremenu kada su ovi kulturni fosili nastajali, potpuno oskudni. Zaključio je da mi, današnji ljudi, ta djela arhitekture i kulture doživljavamo kao što gluh čovjek promatra oblik violine i trube. Zamislite kako tek onda doživljavamo one fosile koje su ratna razaranja odnijela sa sobom u bezdan zaborava i neznanja. U slučaju zagrebačke sinagoge, naš doživljaj prošlosti sveden je na goli parking (rampa, senzori i crne limuzine): prostorna praznina lišena kulturnog značenja i ukusa.

Građenje bez temelja

U usporedbi s današnjim vremenom, a u kontekstu sukoba dviju zagrebačkih židovskih općina oko možebitnog projekta u Praškoj ili onog najnovijeg u Novom Zagrebu koji neodoljivo podsjeća na investicijsku konfekciju probnih balona i medijskih spinova kojima jedna strana relativizira projekt suparnika, ondašnja je židovska zajednica bila sretnija. Ne samo zato što je bila brojnija, pa samim tim i bogatija, nego zato što je znala zajedničke interese pretočiti u dobru arhitekturu. Da ne bi bilo zabune, i u ono su vrijeme (sinagoga je građena u drugoj polovici 19. stoljeća) postojali otvoreni sukobi između ortodoksnih tradicionalista i liberalnih reformista. Prijepori poput smještanja orgulja na galeriju nove sinagoge ili dekorativnih elemenata, danas nam se mogu činiti trivijalnima, ali nisu li unutrašnji sukobi uvijek takvi? Ne želim arbitrirati, ali imam osjećaj da u ovom sukobu postoji malo od onoga što Freud naziva 'narcizmom malih razlika'. Mislim da je prijevod na jezik i etnopsihijatriju Hrvata izlišan i da svi dobro razumijemo potrebu da se s prvim susjedom zakrvimo i oko najsitnije stvari.

Također je potrebno spomenuti svojevrstan arhitektonski poučak koji bi mogao biti koristan ako doista odlučimo graditi novu sinagogu. Namjerno ističem ovo 'mi' jer mislim da su nova sinagoga ili neki drugi spomenik na neki način stvar svih Zagrepčana.

Poznata je ona anegdota u kojoj arhitekt razgovara s naručiteljem projekta obiteljske kuće. Nakon razgovora, u kojem mu je ovaj detaljno opisao potrebe svih članova obitelji i probleme s kojima se u svakodnevnu životu susreću, arhitekt kaže: 'Vama ne treba arhitekt, nego bračni savjetnik!'

Drugim riječima, arhitekt dobro zna kada je kuća koju projektira zasnovana na zdravoj inicijativi ili da je kuća neodrživa ako iza nje postoji društveni i ekonomski nesklad. Ako se radi o zgradi koja treba udomiti funkcije neke zajednice, ona je uvijek manifestacija njenih unutarnjih odnosa, hijerarhije vrijednosti i ideje zajednice o sebi samoj. Na neki način, baš kao što nam za stabilnu arhitekturu trebaju solidni temelji, potrebno nam je i ovo konceptualno i idejno utemeljenje. Ne znači da će se bez njega kuća urušiti, ali strukturne slabosti zajednice će biti ugrađene u njezinu arhitekturu pa će kad tad doći do izražaja: kuća uslijed toga može ostati nedovršena ili jednostavno prazna, pojavit će se problemi s održavanjem ili će prostor postati prepreka i smetnja normalnom životu.

Zato, ako se zagrebački židovi ne misle doista suočiti s vlastitom zajednicom, bolje im je da ne diraju parking u Praškoj ili novozagrebačke livade.

Arhitektura je đavolja i skupa rabota, a za to nije kriv samo novac. Sve oko nje bazdi na moć koja je nužno politika uključivanja jednih, a isključivanja drugih iz donošenja odluka i prosudbi (ekonomskih, etičkih i estetskih). Ponekad smo krivi i mi arhitekti, pirotehničari bez socijalne inteligencije i političke svijesti, jer umjesto za otvoren dijalog, svoje petparačke arhitektonske vizije proizvodimo prvenstveno za površno medijsko šepurenje.

Jednostavno, a to će se dogoditi na primjeru možebitne sinagoge, ako javna arhitektura nije socijalno iskustvo cijele zajednice, nego povlaštenih i suprotstavljenih elita, onda je rezultat češće građevinski i investicijski fijasko nego sretna kuća. To je dodatan razlog zašto građevinske investicije stoje. Upravo zbog te nesposobnosti da vidimo građenje i arhitekturu kao socijalno iskustvo i užitak pregovaranja. Uvijek se nađu nečiji želuci, guzice i muda koji su važniji od dijaloga.