Nekada, prije nego što su nastale velike kompanije koje distribuiraju igre i veliki blockbuster naslovi, igre su se u većini slučajeva proizvodile zbog čiste ljubavi. Pod ovime, jasno, ne mislimo na to da se tvorci igara seksaju sa svojim računalima, već da su igre kao takve bile više oblik hobija nego nekog ozbiljnijeg biznisa. Tek nakon što je uočena komercijalna rentabilnost izrade dotičnih, stvari su postale malo ozbiljnije. Sad, ako nas pitate kakve nam se igre više dopadaju, otvoreno ćemo vam reći da do kraja nismo sigurni. Neki ljudi na sve gledaju kao da je okaljano crnom rukom kapitalizma, pa i na visoku produkciju. Međutim, poanta je da velik broj sjajnih igara uopće ne bismo zaigrali da iza njih ne postoji korporacija koja ih financira.

Najbanalniji primjer ovoga je, recimo, Gran Turismo koji u konačnoj verziji pokriva stotine i stotine automobila napravljenih po licenci pravih vozila (što se, zamislite vi to, plaća). E sad, zamislite da su Gran Turismo radila dva čovjeka umreživši pet računala u garaži svojih roditelja. Vjerojatno bi jedina licenca koju bi dobili bilo diskretno fotografiranje tatinog trabanta (i to samo iz kuta u kojem se ne vidi ono ulubljenje koje je zaradio pokupivši srnu prošli tjedan). Pogledamo li još gomilu visokobudžetnih naslova koji su doista uspjeli, vidjet ćemo da skupa produkcija zapravo i nije tako loša stvar. Doduše, nas baš ovaj tjedan i ne zanimaju igre koje su rađene na podlozi od nekoliko milijuna dolara.

Nezavisni gaming, koji već godinama ima svoju, nazovimo je tako, supkulturu, mogao bi se nazvati pravom dušom produkcije igara. Napraviti igru temeljenu na vlastitim idejama, konceptima te samo pomoću svojeg znanja, mašte i vještina vrlo je velika stvar. Ipak, u konačnici, nas kao gamere baš i ne zanima je li na igru potrošeno pedeset dolara ili pedeset milijuna dolara, sve dok se radi o sjajnom naslovu. Ipak, ako malo zavirite ispod površine, vidjet ćete koliko inovacije kuha ispod fasade niske produkcije. Naime, jeste li zapazili da igre koje su solidne uglavnom zapamtite na neko vrijeme i onda vam pažnja jednostavno prijeđe na nešto drugo. Igre koje su uglavnom došle iz indie tabora definitivno spadaju među one koje ćete pamtiti.

Sad, pitate se kako uopće oni smognu napraviti zanimljive naslove kada daleko veće firme imaju daleko bolju podršku, budžet i ljudstvo, a ne bave se inovacijom. Pa, stvar je u tome da se u svijetu moderne masovne produkcije u većini slučajeva puca na određenu vrstu ziheraštva. U konačnici, potrebno je opravdati veliku količinu novca koja je uložena u projekte. Ako dotični ne postanu rentabilni i sukladno se tome jednostavno ne svide širokoj publici, rezultati su loša prodaja, gubitak novca i, ako zaista imate sreće, gubitak radnih mjesta. Upravo zbog toga potrebno je kategorizirati naslove na one blago eksperimentalnog karaktera, komercijalu, retro gaming i kompletno eksperimentalne ludosti.

Ipak, ono što igru do neke mjere ponese do zvijezda je najčešće dizajn, neobičan vizualni, nekonvencionalan pristup igrivosti, i tako dalje. Poanta je u principu napraviti igru prema onome što autor smatra inovativnim i jedinstvenim. Najčešće je to neobičan dizajn vizuala, rijetko korištena mehanika ili klasično lo-fi okružje koje je vrlo karakteristično za igre napravljene pod indie redateljskom palicom. Najbolja stvar u ovakvom pristupu izradi naslova je to da su igre, ako ništa drugo, maštovito osmišljene. U ogromnoj najezdi malih nezavisnih projekata ponekad se pojave neki koji su toliko dobri da postignu zapanjujući komercijalni uspjeh. Najbolji primjer ovakve sorte naslova je platfomski puzzler pod imenom Braid. Kombinirajući nevjerojatno dojmljive vizuale crtane rukom, intuitivne slagalice i apsolutno fenomenalnu glazbu, Braid je zaista jedinstven. Zapravo, ono što ga čini 'puno boljim' od klasičnih igara njegove vrste je priča između bajke, naučne fantastike i psihološke introspektive. Ne, nismo ovo prepisali. Da vam ne bismo previše upropastili iskustvo otkrivanja, recimo samo da glavni lik posjeduje sposobnost manipulacije vremenom te da tu istu odlučuje iskoristiti da bi saznao zbog čega mu je odnos sa suprugom/princezom/nečim otišao kvragu.

Ovo možda zvuči kompletno banalno, no Jonathan Blow, autor igre, namjerno je napravio priču koja se prepliće sa samom mehanikom igre da bi predstavio naslov koji se u svakom svojem segmentu nadograđuje (u smislu da glazba, grafika i mehanike funkcioniraju kao jedna cjelina, a ne kao kozmetički elementi koji pojačavaju neki dominantni element, poput, recimo, grafike ili pojačavanja dojma straha ili istraživanja). Sve u svemu, igra je izašla na Xbox Liveu i doslovce planula. Zahvaljujući Braidu, indie struja igara postala je vrlo popularna te samim time dopustila mnogim drugim nezavisnim naslovima da dođu do široke publike.

Drugi strahovito uspješan indie naslov koji je svatko zavolio su Castle Crashersi. Dostupan na Playstation networku i Xbox Liveu, ovaj tetro 'sijeci i reži' akcijski naslov kombinacija je Alien Hominida i Golden Axea. Neki na prvi pogled jednostavni koncepti ovdje su strahovito zabavno zapakirani u vrlo čudan i površan vizualni stil koji podsjeća na Dad & Me, kao i na gore spomenuti Hominid. Za razliku od Braida, gdje je u produkciji sudjelovalo nekoliko poznatih glazbenika i crtača, na izradi Castle Crashersa radila su dva crtača (od kojih je jedan sam autor), glazbenici s art sitea Newgrounds te, naravno, koderi. Samu igru razvio je Behemoth, a distribuirana je preko Xbox Livea i, odnedavno, PSN-a.

Još jedan krasan primjer nezavisnog developmenta je Illomolo, inovativni 3D puzzler u kojemu pokušavate dovesti jednu kreaturu do druge kombinirajući pomicanje platformi, kontinuirano mijenjanje perspektive među likovima te koješta drugo. Sada vjerojatno mislite da se nezavisne igre vrte oko platformskih igara. Pa, da nema naslova poput Darvinije ili Zeno Clasha, danas ne bismo gledali na strategije i igre iz prvog lica na drukčiji način. Ne treba ni spominjati genijalnu Penumbru, jedinstveni Mount&Blade (na kojem je jedan bračni par radio doslovce godinama) ili jako dobar Cave Story. Uglavnom, ovaj članak mogli bismo pretvoriti u još jedno nabrajanje prijedloga što igrati. Nama, međutim, to nije namjera – bitno je istaknuti da nezavisni gaming development, po našem skromnom mišljenju, treba služiti kao inspiracija većim proizvođačima kojima ponestaje inspiracije.

Prema našem mišljenju, gaming industrija uhvatila se u vrtlog ponavljanja. Dominantni žanrovi danas su ili pucačine iz prvog lica, ili Bioware RPG-ovi, ili akcijski naslovi iz trećeg lica. Simulacije vožnje (pod time ne govorimo o Need For Speedu i Burnoutu) postale su raritet, a ratne simulacije (Microproseova škola) jednostavno ne postoje. Avanture su se svele na igre iz prvog lica koje  povezuju segmentiranu priču abnormalno apstraktnim slagalicama. Što se dogodilo sa starim dobrim point'n'click naslovima? Pa, postali su komercijalno nerentabilni. Drugim riječima, količina novca  investiranog u projekt rijetko kada poluči rezultat koji zadovoljava. Publika se, u principu, mijenja. Igre koje su prije bile popularne spojile su se u hibridne žanrove (uspješan RPG i uspješan FPS postaju moderni FPS u kojem unapređujete vještine kao u starim igrama).

Sve u svemu, ako gledate na igre na malo drukčiji način, a zanima vas inovativnost unutar žanra, informirajte se o onima koje su podržane u indie sekciji Xbox Livea ili pročitajte na forumima o nezavisnim projektima. Među gomilom čudnih naslova nalaze se deseci eksperimentalnih i inovativnih koji će vas oduševiti. Štoviše, ako se smatrate sposobnima, sjednite za svoj PC, dosurfajte do indie gaming foruma i raspitajte se o tehnologiji. Naši prostori jednostavno vape za hrvatskim Gishom ili SMB-om. Možda ste vi upravo taj veliki inovator koji će etablirati Hrvatsku kao svijetlu točku na svjetskoj indie gaming sceni.