Nisu ležali u grobnici nego u jami, izmiješani sa životinjskim kostima i keramičkim posudama. No najzanimljivije od svega bile su lubanje drevnih pokojnika. Naime, dvije od tri lubanje bile su deformirane: jedna je imala povišen vrh, a druga je podsjećala na izduženo jaje.

Novak se u vrijeme ovog otkrića nalazio na postdoktoratu u Irskoj, a čim se vratio u Hrvatsku s kolegama je detaljno pregledao ostatke iz Hermanova vinograda. Dakako da nije bila riječ ni o kakvim izvanzemaljcima, nego o ostacima ljudi s umjetno deformiranim lubanjama. Uslijedilo je opsežno međunarodno istraživanje, a ovih dana u časopisu PLOS ONE objavljena je i studija 'Kranijalna deformacija i genetska raznolikost kod tri muška adolescenta iz razdoblja velikih migracija na području Osijeka u istočnoj Hrvatskoj'. Pod vodstvom arheologa Rona Pinhasija sa Sveučilišta u Beču, na ovoj su studiji radili i naši znanstvenici poput dr. sc. Marija Novaka, višeg znanstvenog suradnika s Instituta za antropologiju u Zagrebu.

Trend poznat tisućama godina

Umjetno deformiranje ljudskih lubanja nije nikakva novost; taj je neobičan običaj poznat širom svijeta i prakticira se već tisućama godina. Riječ je o namjernom deformiranju oblika glave dojenčadi u kojem se letvicama, jastučićima ili raznim pokrivalima postiže željeni oblik lubanje.

Najstarija deformirana lubanja stara je oko 10.000 godina i potječe iz Kine, otkriva Novak. Takve lubanje viđene su na svim nastanjenim kontinentima, od Azije, preko Oceanije i Amerike, sve do Europe.

'Ovakve lubanje već su pronađene širom Europe. Može ih se naći u cijeloj središnjoj Europi, od Rumunjske, preko Srbije i Mađarske, sve do Njemačke, pa i dalje, do Francuske', objašnjava Novak. 'Pretpostavlja se da su taj običaj sa sobom u četvrtom stoljeću donijeli Huni, narod koji je izazvao propast Rimskog Carstva i postavio temelje današnje Europe.'

Od Huna do Ostrogota i Langobarda

U Mađarskoj je, podsjeća Novak, iskopano oko 300 takvih lubanja, u Srbiji i Rumunjskoj nekoliko desetaka... U Hrvatskoj nema sistematiziranih analiza, ali se zna da ih pronađeno dvadesetak. I zna se da su se deformacijama ljudskih lubanja bavili Huni, ali i razna germanska plemena, od Ostrogota do Langobarda.

'Bio je to trend, ali ne znamo zašto', kaže Novak o ovom neobičnom zahvatu na lubanjama dojenčadi, kad su kosti još podatne za oblikovanje. Postoji niz teorija zašto se to činilo. Neki vjeruju da se tako pokazivao status u zajednici - da se time pokazivala pripadnost višem društvenom staležu. Neki pak misle da je takav bio ideal ljepote, poput izduženih vratova žena iz burmanskog plemena Padaung, rastegnutih usana u etiopskom plemenu Mursi ili podvezivanja stopala u Japanu.

Tajna neuhranjenih mladića

Jedna teorija kaže da su različiti oblici deformacija pokazivali pripadnost određenom narodu, plemenu, kulturnoj grupi. Huni bi to radili na jedan, a Gepidi na drugi način, kaže Novak. Uostalom, od tri lubanje iskopane u Hermanovu vinogradu svaka je bila drugačija. Analiza je otkrila da su pripadale trojici neuhranjenih mladića, starih između 14 i 16 godina, koji su živjeli između 415. i 560.

Znakova nasilne smrti nije bilo, no zato je DNK analizom otkriveno kako je povišena lubanja podrijetlom s Bliskog istoka, iz sjeverne Afrike ili jugoistočne Europe, dok je izdužena lubanja pripadala nekome iz istočne Azije. Treća, nepromijenjena lubanja, vjerojatno je od osobe zapadnoeurazijskog porijekla. Njihovi geni bili su relativno nemiješani, što sugerira da su se oni ili njihovi roditelji doselili iz tih krajeva.

Znanstvenike i dalje muči nekoliko pitanja na koja nemaju odgovor: kako su se te kosti pripadnika različitih naroda našle baš ovdje, zašto su pokopane zajedno sa životinjskima te kako to da su te deformirane lubanje pripadale muškarcima, a ne ženama, koje su tradicionalno bile izloženije deformiranjima dijelova tijela. Iako na njihovim ostacima nema tragova nasilne smrti, možda su ipak bili žrtve nekog obreda; sadržaj jame u kojoj su pronađeni podsjeća na neke druge slučajeve žrtvovanja iz istog razdoblja.

'Ovo je malo istraživanje. Potrebni su veći uzorci i DNK istraživanja kako bi se njima mogle potvrditi teorije', kaže Novak. No iako su neka druga, slična istraživanja na raznim stranama svijeta rađena na puno većim uzorcima, i ovo je značajno iz više razloga.

Objavu platili Austrijanci

'Kao prvo, riječ je o interdisciplinarnom i multidisciplinarnom istraživanju u kojem su s kolegama iz nekoliko zemalja ravnopravno sudjelovali hrvatski znanstvenici', kaže Novak. 'Uz to, bilo je to tek drugo takvo istraživanje temeljeno na DNK analizi.'

Hrvatski su znanstvenici tako još jednom pokazali da su sposobni za vrhunska znanstvena dostignuća, mada iza njihovog rada ne stoji ozbiljna, sistematizirana organizacija, nego je više riječ o, kako kaže Novak, osobnim poznanstvima, trudu i volji pojedinaca. Uostalom, i objavu ovog rada u znanstvenom časopisu PLOS ONE financijski su podržali Austrijanci.