'Moj otac bio je heroj, ne samo za mene, već i za sve koji vjeruju u mir, ljudska prava i nesebičnu ljubav', rekao je Chip Carter, sin bivšeg predsjednika, u izjavi.

'Moja braća, sestra i ja dijelili smo ga s ostatkom svijeta kroz ta zajednička uvjerenja. Svijet je naša obitelj zbog načina na koji je okupio ljude i zahvaljujemo vam što poštujete uspomenu na njega nastavljajući živjeti ova zajednička uvjerenja.'

Demokrat iz Georgije, Carter je bio najdugovječniji predsjednik u povijesti SAD-a. Služio je samo jedan mandat u Bijeloj kući jer ga je teško potukao Ronald Reagan na izborima 1980. No desetljeća nakon toga proveo je usredotočen na međunarodne odnose i ljudska prava, što mu je donijelo Nobelovu nagradu za mir 2002., piše The Guardian.

'Rat je ponekad možda nužno zlo. Ali koliko god bio neophodan, uvijek je zlo, nikad dobro. Nećemo naučiti kako živjeti zajedno u miru ubijajući jedni drugima djecu', rekao je prilikom primitka Nobelove nagrade za mir 10. prosinca 2002.

Carter je posljednjih godina dosta boravio u bolnici i njegova je obitelj 18. veljače lani rekla da je odlučio 'preostalo vrijeme provesti kod kuće' s voljenima. U tome je imao 'punu podršku obitelji i medicinskog tima', navodi se u priopćenju.

Predsjednik Joe Biden u nedjelju je proglasio 9. siječnja nacionalnim danom žalosti, pozivajući Amerikance da posjete svoje bogomolje kako bi 'odali počast' pokojnom američkom čelniku.

Carterova supruga, bivša prva dama Rosalynn umrla je u studenom prošle godine u dobi od 96 godina. Par se vjenčao 1946., a bivši je predsjednik prisustvovao memorijalnoj službi za nju, putujući iz njihova dugogodišnjeg doma u Plainsu u Georgiji do crkve Glenn Memorial u Atlanti.

Njihov najstariji unuk, Jason Carter, rekao je u intervjuu za medije u lipnju ove godine da bivši predsjednik nije budan svaki dan, već da 'doživljava svijet najbolje što može'.

Carter je preuzeo dužnost 1977. kao guverner Georgije u jednom mandatu i pobožni kršćanin čije se nepoznavanje Washingtona smatralo vrlinom nakon Watergatea i godina rata u Vijetnamu.

Talačka kriza u Iranu

Nade da će njegovo predsjedništvo promijeniti SAD raspršene su, međutim, gospodarskom i vanjskopolitičkom krizom, počevši s visokom nezaposlenošću i dvoznamenkastom inflacijom te kulminirajući talačkom krizom u Iranu i sovjetskom invazijom na Afganistan. Uz rastuću energetsku krizu, cijena nafte se utrostručila od 1978. do 1980., što je dovelo do redova na američkim benzinskim postajama.

Godine 1977. Carter je zaključio sporazum, koji su izbjegli njegovi prethodnici, o vraćanju kontrole nad Panamskim kanalom zemlji domaćinu. U Camp Davidu 1978. okupio je pak izraelskog premijera Menachema Begina i egipatskog predsjednika Anvara Sadata radi dogovora koji bi doveo do mira između te dvije države, a on traje i danas.

Njegovi pak uzaludni pokušaji da zaustavi ekonomski pad naveli su republikance da ga prozovu 'Jimmyjem Hooverom', po predsjedniku iz doba Velike depresije. Ali dok se Carter spremao kandidirati za reizbor 1980., opterećivala ga je iranska talačka kriza, a voditelj Ted Koppel posvetio je svoju TV emisiju pet dana u tjednu mukama 52 Amerikanca u Teheranu. Neuspjeli pokušaj njihova spašavanja koštao je života osam američkih vojnika i potaknuo sumnje u Carterovo vodstvo.

Reagan, bivši guverner Kalifornije, osvojio je zbog toga 44 države na izborima. Taoci su oslobođeni 20. siječnja 1981., nekoliko sati nakon što je Carter napustio ured, što je potaknulo nagađanja da su republikanci sklopili dogovor s Iranom.

Tada općenito nepopularan, postao je ne samo najdugovječniji predsjednik, već je imao i jednu od najistaknutijih postpredsjedničkih karijera. Nobelovu nagradu za mir dobio je za 'desetljeća neumornog truda' za ostvarenje ljudskih prava i mirotvorstvo. Njegov humanitarni rad odvijao se u okviru Centra Carter iz Atlante, a osnovao ga je početkom 1980-ih sa suprugom.

Putovao je svijetom kao izaslanik mira, promatrač izbora i zagovornik javnog zdravlja. Posjetio je tako Sjevernu Koreju 1994. i Kubu 2002. Carter Center zaslužan je i za pomoć u liječenju riječne sljepoće, trahoma i bolesti gvinejskog crva te nakon haranja Afrikom i Azijom 1986. ona danas izaziva šačicu slučajeva.

Bio je kritičar invazije na Irak 2003., ratovanja dronovima, vladinog nadzora bez naloga te zatvora u zaljevu Guantánamo. Divili su mu se, ali ga i prezirali zbog napora za postizanje mira na Bliskom istoku pozivanjem na dvodržavno rješenje u govorima i knjigama, uključujući onu pod nazivom 'Palestina: Peace Not Apartheid'.

Upoznao je Shimona Peresa, tadašnjeg predsjednika Izraela, na putovanju u Jeruzalem 2012., ali najviši izraelski čelnici uglavnom su izbjegavali Cartera nakon objavljivanja te knjige. Još 2015. odbijeni su mu zahtjevi za susret s premijerom i predsjednikom.

Odigrao je središnju ulogu u promicanju projekta Habitat za čovječanstvo, kojim se osiguravao smještaj za potrebite, i bio pionir alternativne energije, postavljajući solarne ploče na Bijelu kuću. Reagan ih je potom uklonio.

Carterovi su imali četvero djece i 11 unučadi, među njima i Jamesa Cartera IV., zaslužnog za ključnu ulogu na izborima 2012., kada je otkrio video Mitta Romneyja u kojem je klevetao 47 posto Amerikanaca.

Uzgajivač kikirikija

James Earl Carter Jr. odrastao je u Plainsu u Georgiji, gradu s manje od 1000 stanovnika i oko 250 milja južno od Atlante. Diplomirao je na Američkoj mornaričkoj akademiji i napredovao do čina poručnika te radio na novom programu nuklearnih podmornica. Nakon očeve smrti 1953. počeo se baviti uzgojem kikirikija. Izabran je u Senat Georgije, a zatim je 1970. osvojio mjesto guvernera, pozivajući državu da prevlada rasnu segregaciju.

Carterova mješavina moralnog autoriteta i pučke karizme proizvela je na trenutke neobično iskren nacionalni dijalog. U govoru iz 1979. pola sata govorio je o 'krizi povjerenja' - 'temeljnoj prijetnji američkoj demokraciji... gotovo nevidljivoj na obične načine'. Amerikanci su postali obožavatelji 'samoudovoljavanja i potrošnje', rekao je, samo da bi naučili 'da gomilanje materijalnih dobara ne može ispuniti prazninu života koji nemaju samopouzdanja ni svrhe'.

Time je pogodio žicu: Carterova je popularnost porasla za 11 bodova. Ali nakon što su ga Reagan i mnogi drugi počeli nazivati samoživim istraživanjem osobne bolesti, taj mu je govor postao prepreka.

James Fallows, njegov pisac govora, napisao je 1979. da je bivši predsjednik patio od nesposobnosti da izazove uzbuđenje, ali bi 'sigurno nadmašio većinu drugih vođa na sudu Gospodnjem'.

Carter je nadživio dva predsjednika nakon sebe - Reagana i Georgea H. W. Busha.

Javni obred, objavljeno je, održat će se u Atlanti i Washingtonu, nakon čega će uslijediti privatni pogreb u Plainsu. Carterov državni sprovod, uključujući sva javna događanja i rute povorke automobila, još uvijek se utvrđuje.