Nedaleko od parlamenta uz policijsko osiguranje nekih 4.000 ljudi okupilo se na poziv frankoturskih udruga uz poruke da 'povijest ne smije služiti politici'.

Prijedlog zastupnice vladajuće stranke iz Marseillea gdje živi brojna armenska zajednica predviđa kaznu zatvora do godinu dana te globu od 45.000 eura za nijekanje genocida u Armeniji koji Francuska priznaje kao genocid od 2001.

godine.

Turska priznaje da je u ratu pola milijuna Armenaca ubijeno i prisilno deportirano u Irak, Siriju i Libanon, tadašnje pokrajine otomanskog carstva, no ne priznaje genocid. Optužuje Pariz da novim zakonom želi za predsjedničke izbore u travnju pridobiti glasove pola milijuna Armenaca koji žive u Francuskoj.

Službena Ankara pokušavala je spriječiti glasovanje. Obećala je povući svog veleposlanika i protjerati francuskog iz Turske, zatim francuske tvrtke istisnuti s turskih tržišta i zamrznuti kulturnu suradnju. Premijer Recep Tayyip Erdogan u srijedu navečer rekao je da će u četvrtak najaviti koje će biti prve mjere.

Turska i Francuska, koje su u 2010. ostvarile razmjenu od 12 milijarda eura, povezane su međunarodnim ugovorima unutar Europske unije i Svjetske trgovinske organizacije. Turska je kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju, a jedan od najoštrijih protivnika turskome članstvu je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Odnosi dviju zemalja krizni su od 2007., kada je preuzeo vlast.

Erdogan je i jutros upozorio, izvještavaju mediji u Ankari, da će donošenje takve odluke u francuskom parlamentu donijeti 'nepopravljivu štetu' u odnosima dviju zemalja. 'Želim, i iskreno se nadam, da će te vi zaustaviti ovu inicijativu kao što ste obećali', poručio je Erdogan francuskome predsjedniku.

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu potvrdio je da je Sarkozy obećao Erdoganu da će takav zakonski projekt biti obustavljen i kazao je kako Francuska vrši 'napad protiv turske povijesti'.

Turski funkcionari na više razina upozoravaju da bi turski državljani mogli poduzeti osvetničke mjere protiv francuskih proizvoda, kompanija i drugih interesa.

Povijesna pozadina

Godine 1980. u Osmanskom Carstvu živjelo je dva i pol milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke crkve, odnosno Armenske apostolske crkve. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom, jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. odlučio je zadržati vlast nad tim područjem.

Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Dvije godine kasnije armenski revolucionari zauzeli su Osmansku banku u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka zatim su pobili 50.000 Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.

Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915., svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni su i pobijeni armenski intelektualci.

Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi (prema armenskim izvorima), a preživjeli nakon rata nisu se mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

UN i EU priznali genocid

Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom.

Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici 'otišli malo predaleko'. Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovici 20. stoljeća terorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.

Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog veleposlanika) nego mlakim protestima veleposlanika. Postoji i verzija koja govori da je Adolf Hitler u pripremama za 'konačno rješenje židovskoga pitanja' izjavio: 'Tko danas više spominje istrebljenje Armenaca?'