Život ide dalje i ja idem dalje. Kako bih stigla tamo gdje je 'dalje', trebam stvarati i raditi, a da bih stigla do svog radnog mjesta, koristim usluge putničkog prometa Hrvatskih željeznica. Konkretno, na posao i s posla svakodnevno 13 minuta putujem prigradskim vlakom i to bi trebao najbrži i najbolji način da se dođe do središta Zagreba. Ali nije, i to zato što je vozni red HŽ-a apsurdan iz perspektive korisnika usluge. Zašto? Zato što je posve neusklađen s europskim radnim vremenom 'od devet do pet' koje već godinama vrijedi i za hrvatsko tržište rada.

Na relaciji kojom se vozim, a kojoj gravitira više od 200.000 građana zapadnog dijela Zagreba, između osam i devet sati imamo samo dva vlaka - prvi s moje postaje polazi u 8.17 sati, a drugi bi trebao polaziti u 8.59, ali taj gotovo uvijek kasni. Dakle, ako na posao želim stići na vrijeme, moram uhvatiti pretrpani vlak u 8.17 sati, jer je inače kašnjenje neminovno. Premda živim u milijunskom gradu Zagrebu, korisničke mogućnosti koje mi za putovanje na posao nudi HŽ jednake su mogućnostima koji uživaju građani 60 km udaljenog Siska.

Ali zato je vozni red Hrvatskih željeznica za prigradske vlakove koji prometuju zapadom Zagreba i Zagrebačke županije savršeno prilagođeno nekom drugom - samo njima poznatom - radnom vremenu. O tome najbolje svjedoči podatak da od devet do deset sati mogu birati između četiri, odnosno pet vožnji vlakova.

Kad sam prošle godine slala upit HŽ-u zbog čega im zagrebački prigradski vozni red nije usklađen s europskim radnim vremenom, rekli su da se tijekom godine vozni red ne može mijenjati te da će sigurno biti bolje 2014., pa smo, na koncu, ove 2014. dobili još gori vozni red. Karta za vožnju je, naravno, skupa, a kad se ima u vidu vozni red i stanje vagona - i preskupa za uslugu koju za tu cijenu dobivamo.

Sustav upravljanja bez smisla

U Hrvatskoj putničkim željezničkim prometom upravlja država, vlast Kukuriku koalicije koja nas je uvela u Europsku uniju, ali usluge poduzeća kojim upravlja sve su samo ne europske. Jedino što je europsko jesu cijene tih usluga. Premda je jednostavno usluge prilagoditi potrebama korisnika - hrvatskih građana - onima koji nam je prodaju to ne pada na pamet. Oni, štoviše, milijunskim iznosima obnavljaju pruge kojima vlakovi uopće ne voze.

Na slučaju upravljanja HŽ-om lako je uočiti i sve slabosti upravljanja državom koje karakteriziraju neprilagođenost potrebama građana, sumanuto trošenje novca poreznih obveznika na propale i sumnjive poslove i na koncu, krajnja neodgovornost. Princip je to ustrajno poremećenog voznog reda

Istom tom principu, koji nas nepogrešivo vodi na dno, svjedočimo i na slučaju Merzel-Sabo, ali i na slučaju novinarke Slavice Lukić koja je osuđena za kazneno djelo sramoćenja zato što je radila svoj posao i propitivala potrošnju 500 milijuna kuna našeg novca u zdravstvenom sustavu.

Tko koga sramoti?

SDP pokušava spasiti obraz i rejting tako što je Marinu Lovrić Merzel i Željka Sabu prisilio da podnesu ostavke na stranačke dužnosti. Kad bi za njih vrijedio vozni red prilagođen potrebama hrvatskih građanki i građana - korisnika njihovih usluga, Merzel i Sabo bi podnijeli ostavke i na stranačke i na političke (županica/gradonačelnik) dužnosti istog trena kad su se suočili s optužnicama, odnosno oduzimanjem slobode. Budući da to nisu učinili, po voznom redu to je morao učiniti Zoran Milanović, odnosno Predsjedništvo SDP-a i to još prošlog tjedna. Samo takav redoslijed poteza značio bi da ne stoje iza nedjela za koje DORH i USKOK terete njihove partijske drugove. Ovako, čak i ako sad pozovu Merzel i Sabu da podnesu ostavke na dužnosti županice i gradonačelnika, moraju se suočiti s posljedicama fatalnog kašnjenja u kojem su izgubili zadnju mrvu poštenja.

Otkad su na vlasti, novinari su vlast Kukuriku koalicije upozoravali na strašnu odredbu Kaznenog zakona o kaznenom djelu sramoćenja, prema kojoj se novinare može progoniti zato što pišu istinu. U slučaju da sud utvrdi kazneno djelo sramoćenja, ne biva kažnjen nakladnik medija za koji radi, nego novinar osobno. Za razliku od klevete, zakonski izričaj kaznenog djela sramoćenja ne propisuje neistinitost tvrdnji. Ne traži se da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela znao ili nije znao za neistinitost činjenične tvrdnje koju je iznosio ili pronosio, niti da ona mora biti istinita ili neistinita.

Kazna za istinu i zastrašivanje novinara

Bilo je samo pitanje vremena kad će prva novinarka ili novinar stradati od ovakve užasavajuće zakonske odredbe koja služi isključivo uništavanju najvrednijeg žurnalizma - istraživačkog novinarstva, odnosno uništavanju pojedinih autora koji imaju kičmu i shodno tome zastrašivanju onih koji bi se poduhvatili propitivanja sumnjivih poslova i odluka. Presuda novinarki Slavici Lukić to i potvrđuje - prva je stradala jedna od najboljih hrvatskih istraživačkih novinarki i to zato što je napisala - istinu.

Slavica Lukić tužena je i osuđena na novčanu kaznu u iznosu od 26.133 kune, tj. 80 dnevnih dohodaka, zato što je otkrila da je privatna poliklinika Medikol od studenog 2007. pa do kraja 2013. dobila iz sredstava HZZO-a 500 milijuna kuna. U tekstu iz veljače 2013., novinarka je ustvrdila da je Medikol, unatoč ogromnom prihodu javnog novca, nestabilna ustanova. Razvoj događaja to je i potvrdio pa su prije nekoliko mjeseci vlasnici Medikola zatražili predstečajnu nagodbu.

Ako parlamentarna većina trenutačno ne krene u izmjenu, odnosno ukidanje ove zakonske odredbe, ista sudbina prijeti i još najmanje 42 novinara koji su se, prema podacima Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, suočili s tužbama za sramoćenje na sudovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. UNMK je tražio podatke s ta četiri općinska suda, ali je broj progonjenih novinara sigurno još veći jer mi u ovom trenutku ne znamo što se događa na ostalim općinskim sudovima u zemlji.

Kad bi se zakonska odredba o sramoćenju ukinula, žalba novinarke Lukić višem, Županijskom sudu, bila bi prihvaćena zbog načela primjene povoljnijeg zakonskog rješenja, u slučaju izmjena zakona. U tom slučaju i ovih najmanje 42 kolega moglo bi barem privremeno odahnuti i nastaviti hrabro raditi svoj posao. Naravno, žalba Slavice Lukić može biti prihvaćena i bez izmjene zakonske odredbe, ali je rizik prevelik.

Ako se to ne dogodi odmah, SDP i Kukuriku koalicija bit će isključivi krivci za daljnju nadogradnju sustava državne represije nad slobodom novinara, za koji smo (uzalud) očekivali da će slabjeti s padom HDZ-a s vlasti.

Put života nam prolazi u državi poremećenog voznog reda, na sobnom biciklu, i zato ne stižemo u bolju, pravedniju, napredniju i bogatiju Hrvatsku.