U nepunih tjedan dana otkako je u Saboru odglasan Zakon o obnovi ugrožene spomeničke baštine Dubrovnika, javnosti poznat kao Lex Vlahušić, protestom se javilo više stručnih udruženja, javnih ličnosti i novinskih komentatora. Još prije najave upućivanja 'konačnog prijedloga' tog zakona u Sabor Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske upozorilo je otvorenim pismom na nadasve upitne ciljeve i očekivane štete, bude li donesen, a podršku je smjesta izrazio niz institucija koje zastupaju različite discipline i također pojedinci. No poruke tog upozorenja i poziv na ponovno razmatranje prijedloga zakona i nužni dijalog, naišli su na gluhe uši – i predlagatelja i glasačkog stroja. U Zaključcima okruglog stola održanog 5. veljače, pet dana nakon donošenja tog zakona, Društvo povjesničara umjetnosti, Društvo konzervatora Hrvatske, Hrvatski odbor ICOMOS-a precizno ga seciraju, upućuju na nedosljednosti i konzekvencije što slijede i izražavaju podršku pravnoj borbi u osporavanju tog zakona. U Zaključcima posebno bode u oči pitanje: 'Od koga je zapravo Dubrovnik ugrožen?'

Odgovor zacijelo pruža nadimak, Lex Vlahušić, koji je taj zakon dobio u Dubrovniku. No iako je inicijator, dubrovački gradonačenik nije jedini zaslužan za njega: punu mu je podršku dalo Ministarstvo kulture RH, Vlada i najposlije većina koja je u Saboru podigla ruku za njega. Stoga je osim na kulturne implikacije nužno upozoriti na političku, svjetonazornu, pa i opću ekonomsku dimenziju problema, dok je o perspektivama provedbe bilo dovoljno riječi.

Povijest bolesti

Nastupivši 2009. kao gradonačelnik, Andro Vlahušić najavio je niz bombastičnih 'projekata' i uočio vrelo financiranja za njihovu realizaciju: prihod od ulaznica za razgledavanje zidina. Potonjima od 1952. upravlja Društvo prijatelja dubrovačke starine na temelju ugovora s Gradom, vlasnikom zidina. Otada se ugovor obnavlja i aktualizira s obzirom na društvene i političke promjene. Društvo je nastalo čak prije osnutka oficijelne institucije, Zavoda za zaštitu spomenika kulture, i u prvom razdoblju svoje povijesti nosilo je i ostvarivalo njegovu zadaću. Zahvaljujući osjećaju pripadnosti Gradu i svijesti o važnosti goleme i jedinstvene baštine osnivača, mahom pripadnika intelektualne i kulturne elite, Društvo je utvrdilo svima razumljiva načela i ciljeve svojega djelovanja. U prvom redu, sustavnu obnovu fortifikacija Grada i područja Astareje. U perspektivi prihoda od posjeta zidina, budu li osposobljene za to, postavljena je paradigma: sredstva koja nose spomenici isključivo se reinvestiraju u obnovu, istraživanje i prezentaciju spomenika. To etičko načelo postalo je temeljem uspješnog rada Društva do danas.

Sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture, ojačanim u međuvremenu kadrovski, iskustvom i rezultatima, Društvo je uspostavilo plodonosnu suradnju na sve većem broju projekata, koji su – prema riječima Miljenka Domijana, donedavno glavnog konzervatora RH, na skupu 5. veljače – iz stručnog aspekta u potpunosti zadovoljavali. Društvo je s vremenom okupilo svu hrvatsku elitu s područja duhovnih i tehničkih znanosti, osiguralo joj optimalne uvjete rada, a povremeno pozivalo na suradnju i eksperte iz Europe i svijeta. Što znači da su se svi zahvati zasnivali na objektivnim spoznajama, na provjerljivim i provjerenim programima, a realizirali uključivanjem specijaliziranih izvođača. Od pripreme do prezentacije rad je bio javan, predstavljao se sugrađanima, stručnoj i kulturnoj javnosti skupovima, publikacijama i u medijima. Tako je ostalo do danas, kad su na internetu dostupni svi podaci, sve do detaljnih iskaza prihoda i troškova. Bolje od svih riječi, Društvo predstavlja moćna trijada: dubrovačke zidine koje su imale prvenstvo, potom stonski fortifikacijski sustav, obnovljen najvećim dijelom i otvoren javnosti 2009. i tvrđava Sokol, predstavljena u punom sjaju u proljeće 2013. godine.

Gradonačenik Vlahušić odlučio je Društvu oduzeti sredstva od ulaznica za razgledavanje dubrovačkih zidina, pa je iznudio ugovor kojim Društvo polovicu sredstava prepušta gradskoj upravi – do 2019., do kada je Društvu zajamčen dosadašnji rad. U brojnim istupima, punima samohvale i kontradikcija Vlahušić nije krio da su spomenici za njega komercijalna kategorija. Tako je navodno izjavio da će zidine založiti ili ih dati u koncesiju, a dobivenim bi novcem za četiri godine (!) obnovio sve dubrovačke spomenike. Na neznanje i aroganciju, koje stoje iza toga, besmisleno je trošiti riječi. Vlahušić je ubrzo dao na znanje da se namjerava dokopati i zidina i svih prihoda, a Društvo obespraviti, marginalizirati, pa i ukinuti. U pomoć mu je potkraj 2012. i u toku 2013. došla u pomoć partijska drugarica, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić. Njezin doprinos bio je nacrt promjene Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika.

Upitni zakon donesen je poslije potresa 1979., a osnovan je i Zavod za obnovu Dubrovnika, s isključivom svrhom sanacije šteta od potresa. Tom zavodu, u međuvremenu desetkovanom i osiromašenom, ubuduće bi se povjerila obnova dubrovačkih spomenika, i to dakako sredstvima od zidina. Odluke bi donosilo Upravno vijeće, sastavljeno prema nekadašnjem, formalističkom 'sizovskom' modelu, u kojem bi prevladavali predstavnici izvan Grada. Potonje je u potpuno u duhu centralizacije i središnje kontrole, koje u duhu državne politike provodi i Ministarstvo kulture. Društvu prijatelja dubrovačke starine tim bi zakonom bilo oduzeto pravo upravljanja zidinama i gospodarenja prihodima od njih. Odnosno, kako kaže predsjednik društva, advokat Denis Orlić, 'konfiscirala' bi im se sva dokumentacija i sav novac, a svi bi se dosadašnji ugovori stavili izvan snage. U javnoj raspravi on je iznio uglavnom pravne protuargumente i ustvrdio da odnos prema Društvu 'odstupa od uvriježene prakse zakonitog postupanja u civiliziranom društvu'. Ravnateljica Zavoda za obnovu, dr. Ivanka Jemo, upozorila da je 'neprimjereno' rješavati status Društva izmjenom zakona, koji se poglavito bavi saniranjem šteta – od potresa i agresije na Grad početkom 1990-ih.

Uslijedili su komentari, među njima izvrstan Ive Banca, koji je zakon obilježio kao 'lex specialis', kojim se kažnjava Društvo prijatelja dubrovačke starine 'umjesto da se za dugogodišnju službu nagradi'. U jeku pregovaranja s Društvom ministrica Zlatar Violić među ostalim izbacuje pravi biser: 'Ideja je da što više sredstava ide u korist Grada i baštine na području Grada' – kao da to Društvo oduvijek nije uzorno demonstriralo. Potom objavljuje 'koordinaciju svih subjekata u obnovi', komplimentira Društvu, a njezina nova zamjenica, Sanja Šaban, u dogovorenoj ili naručenoj televizijskoj emisiji (HTV 3,18. lipnja 2013.), prema naredbi, ne poimajući meritum, objavljuje pomirenje u cilju opće dobrobiti i – općenito kulture. Mediji se dohvaćaju teme, u poznatoj maniri: neobavješteno, otprilično, netočno, prepričavajući prepričano. No najnegativniju su ulogu imali su novinari informativnih emisija HRT-a, koji su insinuirali, manipulirali činjenicama i vrijednosno usmjeravali u smislu dogovorenog političkog stava vlasti.

U očekivanju donošenja zakona, ponovno izabrani i osiljeni dubrovački gradonačelnik najavljuje komercijalizaciju Sponze, Revelina, Lazareta, Rupa, Umjetničke galerije, odakle je prethodno otjerao najuspješnijeg ravnatelja, Antuna Maračića. U tome dobiva potporu međustranačkog 'dubrovačkog dogovora', uspostavljenog kako bi se moglo konstituirati Gradsko vijeće, koji prema Vlahušiću 'nije koalicija', nego 'pluralizam' i konsenzus 'za dobrobit Dubrovnika i njegovih građana'. No Lista Srđ je naš dovoljno je razotkrila i uputila na političke aspekte, odnosno, koristi koje će taj dogovor zajamčiti – bude li mu života. Uoči priprema za Sabor, koje su potrajale nekoliko mjeseci, više saborskih odbora uputilo je ozbiljne primjedbe na mane prijedloga zakona, najviše na legislativne. Navodno je i visoki funkcionar Ministarstva kulture izrazio određenu skepsu i priklonio se prijedlozima da se zakon doradi. No 31. siječnja o. g., u poznatom stilu i u skladu s rigidnim poimanjem partijske 'stege', zakon je donesen većinom glasova predstavnika vladajuće koalicije.

Hrvatski Las Vegas

Kako svjedoči ova skraćena retrospekcija, posrijedi je sindrom: spoj slijepljenih tendencija koje ipak treba pojedinačno izlučiti. Najprije, to je privatna gerila osobe koja živi u fantazmagorijama svog hipertrofiranog ega. Potom, to je bezrezervna partijska, odnosno, politička podrška ministrice, koja ne bi urodila rezultatom, da o svemu nije bilo dogovora s kolicijskim partnerima – u poznatoj maniri međusobnog trgovanja i pregovaranja u smislu vlastite dobrobiti i koristi. Za volju toga ignorirani su svi argumenti, s koje god strane dolazili – stručne ili političke, a Vlahušiću se svakom prigodom tapše po leđima.

Nadalje, posrijedi je opasno zadiranje u trodiobu vlasti, o čemu najzornije govori sraz između ingerencija zakonodavne i sudbene vlasti, odnosno, što se zakonskim aktom ukida ugovor, dokument isključljivo u nadležnosti sudske instance. Taj presedan mogao bi biti fatalan: ubuduće bi svaka nova politička vlast iz aspekta svojih interesa mogla mijenjati dokumente dugoročnije perspektive nego što su mandat ili dva. Za domaće i strane investitora to je jasna opomena.

I ideološki je aspekt posve očit i spoznat: neoliberalni koncept i praksa, koji obilježavaju ovu vladu, čijoj socijaldemokratskoj šminki više nitko ne vjeruje. Komercijalizacija svega što još postoji nije samo ideal malog hohštaplera Vlahušića, nego prosede ukupne ekonomske politike. Ne čudi zato, što se palače, Srđ, Rijeka dubrovačka i Gruž smatraju resursom koji treba dobrano iskoristiti. Novac koji će donositi investirao bi se u lukrativne projekte, koji će inicijatorima jamčiti privatnu dobit, kako to već potvrđuju neki neki primjeri. Zidine već donose prihod i treba ga samo uzeti, ali dodatno ih iskoristiti: već se najavljuju novi komercijalni sadržaji u kulama, zatvorenim prostorima i otvorenim površinama. A čitav Grad – Las Vegas, na rvacki način.

Najposlije i svjesno, riječ-dvije o meritumu zakona: navodnoj regulaciji, a uistinu centralizaciji zaštite i obnove kulturnih dobara, i to u funkciji kontrole sredstava, a ne kvalitete rada. Umjesto da se meritorno analizira tko što i kako radi na obnovi spomenika, uspostavlja se administrativni hijerarhijski sustav, a ukupna obnova svaljuje na oslabljena leđa Zavoda za obnovu Dubrovnika, koji ni u čemu nije opremljen za to. Odnosno, opremit će se sredstvima stečenim na zidinama. Kao što je poznato, a to objavljuje i Ministarstvo kulture, postoje projekti različitih subjekata koje to ministarstvo po prirodi posla treba koordinirati. Nema razloga da se u podjeli rada na obnovi, zidine u budućnost ne povjere Društvu prijatelja dubrovačke starine, koje to čini izvrsno, ima razvedenu infrastrukturu, golemo iskustvo i priznate rezultate. To ne bi bio unikum, a takva praksa postoji u svijetu, napose u Velikoj Britaniji. No kad bi bilo tako, ne bi se moglo doći do novaca, a novci što ih donose spomenici, ne bi se investirali u spomenike, čije stanje nije potrebno opisivati, bilo da je riječ i pojedinačnim objektima, bilo o jedinstvenom, uistinu ugroženom dubrovačkom kulturnom krajoliku. Dok Društvo prijatelja dubrovačke starine javno objavljuje na što i kako troši, gradonačelnik Vlahušić šuti o tome u što je uložena polovica sredstava od zidina, koja mu je pripala ugovorom iz 2009. godine. A kad se dočepa svega, postat će gospodar Grada. U znak priznanja za svoj doprinos i Ministarstvo kulture vjerojatno računa na dio, kad se jada da jednogodišnji prihod od dubrovačkih zidina nadmašuje svotu koja se predviđa za obnovu (sanaciju, restauraciju) svih spomenika u Hrvatskoj. Tako bi Grad postao općenarodna krava muzara za sve moguće potrebe, a najviše i nadasve privatna blagajna osobe bez ikakve stvarne vizije, znanja i morala.