Hrvoje Ivančić i Tito Trojak na malom gumenom čamcu dva su mjeseca plovili Savom i Dunavom od Zagreba do Crnog mora. Pet godina kasnije, Hrvoje je dojmove s putovanja zabilježio u knjizi 'Dunavski blues' koju je nedavno objavio, a čija će se promocija održati večeras u kinu Europa (s početkom u 20 sati). Da vam ne kvarimo doživljaj knjige, koju ćemo i sami tek pročitati, postavili smo par kratkih pitanja Hrvoju o njihovom putovanju, koje je, kasnije će se ispostaviti, bilo duhovno jednako koliko je bilo i fizičko.

U par rečenica, tko je Hrvoje Ivančić? I tko je njegov prijatelj, pratitelj na putu do Crnog mora?

Hrvoje, u ovom slučaju ja je jedan lik koji ostvaruje svoje snove, a sloboda mu je najvrednija stvar u životu. Barem se trudim da si ne stavljam preteške okove oko vrata. Moj prijatelj Tito (to mu je pravo ime) imao je sličan san i jednostavno smo ga odlučili ostvariti. Bez novaca i bez ikakvog iskustva sjeli smo u prastari gumeni čamac i u putili se od Zagreba do Crnog mora. Ono što je uslijedilo je svojevrsna inicijacija u životu lišenog svakog komfora, ali ispunjenog životnom energijom. To je 'Dunavski blues'.

Odakle ideja, odnosno - odakle inspiracija za ovakav put?

Djelomično sam odgovorio u prethodnom pitanju. To je samo jedan dječački san koji smo odlučili ostvariti kad smo postali malo stariji. Siguran sam da je mnogim Zagrepčanima ta ideja pala na pamet, ali eto, nisu se svi usudili uputiti. Neki su smatrali taj put preblesavim, drugi neostvarivim.

Je li pisanje putopisa bilo predviđeno prije puta ili se ono nametnulo nakon putovanja?

Oduvijek želim pisati. Želio sam ga napisati ranije, ali…

Koje događaje posebno pamtiš, da nam otkriješ prije nego pročitamo knjigu?

Najviše me je na putovanju iznenadio Dunav. Točnije, iznenadio me je dio Đerdapske klisure, najveće klisure u Europi koja se proteže u dužini od 100 kilometara. Tamo se Dunav sa širine od gotovo 5 km sužava na samo 100 metara. Ulazi kao u dugačku dvoranu omeđenu visokim stijenama koje vas svakog časa mogu smrviti. Kada zapuše košava, valovi se dižu do visine jednog metra i doslovno vas nose. Potpuno ste bespomoćni. U Đerdapu smo izgubili pola stvari s čamca i nasukali se na hrid, a čamac nam je te noći otrgnut olujom jednostavno pobjegao. Mislio sam u jednom trenutku da je sve gotovo!

Pet godina između putovanja i knjige. Sređivanje dojmova ili neki drugi razlog?

Prije pet godina, kad sam započeo s pisanjem nečeg što bi se moglo nazvati knjigom, shvatio sam da još puno moram papati kako bi je uistinu i napisao. Mislim da sam tek sad dovoljno sazrio da napišem blues. Nazovimo to malenim kreativnim odmakom.

Koliko te putovanje izgradilo kao osobu?

Putovanje je bilo svojevrsna inicijacija tijekom koje sam naučio odbacivati okove komfora i živjeti u skladu s prirodom. Budili smo se s prvim suncem, a krenuli spavati kad se spustila noć. Naučio sam također da se s nekim možeš posvađati na mrtvo ime, a da ste i dalje prijatelji. Uglavnom, naučio sam bitne stvari.

Za kraj, ispričaj nam malo o današnjem događaju.

Promocija 'Dunavskog bluesa' u kinu Europa zamišljena je kao cjelovečernji događaj koji počinje razgovorom u dvorani. Uz moju skromnost, gosti su Hrvoje Šalković i Miro Aščić. Poslije kratkog razgovora o knjizi i o dojmovima uslijedit će potpisivanje knjige i odgovaranje na pitanja. Na kraju nas čeka jedan genijalni bend 'Šta ima' i jedno 100 butelja vina. U svakom slučaju, kvalitetno provedena večer.