‘Mali, imaš ti sestru?’

‘Ako nemaš sestru, onda sigurno imaš vina?’

Da ste Pinu Vojnoviću prije dvadesetak godina rekli da će ta dva pitanja, što su ga čitavo djetinjstvo pratila kad god bi s drugom mularijom prolazio pored žicom ograđenih JNA vojarni na Visu, postati ishodište buduće turističke priče, rekao bi vam kako vam nisu sve na broju.

‘Vojska k'o vojska, o čemu će drugo mislit' nego o ženama i vinu. S vremenom su shvatili da se u prvo ne diraju, a da drugoga i ribe mogu dobiti, pa smo postali prijatelji i s vremenom su nas djecu s Visa puštali na mjesta o kojima su CIA i KGB mogli samo sanjati. Posakrito bi nam dozvolili da vidimo predvorje Titova supertajnog viškog podzemnog grada, sustava potkopa i tunela s kojim je ondašnja Jugoslavija kontrolirala svoj dio Jadrana’, priča Pino dok se u starom, ali k'o švicarska ura podešenom Land Roveru truskamo prema Humu, najvišoj 587 metara uzdignutoj točki otoka. Na njoj danas stoji jedina vojna postrojba na Visu, ona radarska HV-a, koja je od 2009. službenom članicom NATO-a, vojnoga saveza i glavne inspiracije za spomenuto vojno bužanje našeg najudaljenijeg škoja.

Pino, pravi otočki homo universalis na rubu četrdesetih, iza kojeg stoji petnaest godina vođenja u tom kraju pionirske turističke agencije Alternatura, kaže: ‘Ostavština JNA na Visu jedan je od proizvoda koji najbolje prodajemo, budi podjednaku fascinaciju i kod domaćih i stranih turista, a što je najvažnije – nije limitiran sezonskim ograničenjima.'

Otkrio je 'blago JNA' i počeo živjeti od njega

Svaka od viških turističkih pustolovina, a Pino ih je otkako je sa Zoranom Franičevićem, pokojnom novinarskom legendom Visa, Dalmacije i Zagreba, pokrenuo Alternaturu osmislio mnoštvo, ovako ili onako ovisi o onome što će kazati Vakula. Za paraglajding ne smiju divljati vjetrovi, za jedrenje po starinski na falkuši mora biti vjetra, ali s mjerom, a i more mora biti takvo da se posada od muke ne prebaci preko bokova. Kajaci traže bonacu, u planinarenje se ne ide kad Sveti Ilija grmi po Humu, gliserima do pučinskih otoka Biševa, Sveca i Palagruže ide se na ziher...

Jedino se do Titova tajnog grada može po svakom vremenu – samo da nije nevera od susvita.

Do tako razgranatog posla Pino je stigao na isti način kao što je otkrio ‘blago JNA’. Sve ono što ga je u djetinjstvu inspiriralo na igre i funcutarije postalo mu je najprije zanimanje, a potom i turistička atrakcija.

‘Kad odrasteš na Visu, onda su ti plovidba i ronjenje isto kao gradskom djetetu – videoigrica. Kupaš se i roniš, pa kad odrasteš postaneš – ronilac na koralje. Kao šototajeri (naziv u Dalmaciji za dubinskog ronioca, op. a.) tražili smo ih oko Biševa i Sveca na dubinama kojih me se danas strah sjetiti, a kad sam shvatio da glavu stavljam u torbu za premalo novca, okrenuo sam se turizmu.

Sad ronim samo kad obavljam podmorske radove. Dječačko vrludanje po škoju okrunio sam članstvom u HGSS-u. Kad se sve to pospojilo, Alternatuira je od firme koja je jedva uspijevala spojiti kraj s krajem, postala firma s dva ozbiljna broda (gliser i falkuša), dva džipa, deset zaposlenih u sezoni, od čega četvero radi cijelu godinu’, bropotezno skicira prekvalifikaciju od zaigranog dječaka do ‘doktora pustolovnog turizma’.

Uništeni spomenici i parole koje bi drugi dobro naplatili

Uz to, Vojković je aktivan u svim aspektima društvenog života Komiže. Član je DVD-a, u gradskom je vijeću, suorganizator niza manifestacija.

Kako je u tom pustolovnom kaleidoskopu zaigrala JNA?

‘Ono što se u početku, nakon što je JNA 1992. u svibnju otišla s otoka, pokazalo kao radoznalo lutanje tunelima za koje smo tek mogli naslućivati kuda sve vode, s vremenom se sklapalo u sve širu sliku. Žao mi je što je u devedesetima mnogo toga devastirano. Dvije stotine Višana branilo je Hrvatsku na Velebitu i jednostavno nije bilo ljudi koji bi u tim tunelima organizirali stražu. Jednako tako su uništeni spomenici i parole, kojima danas ne bi bila namjena da glorificiraju jedan režim i njegovu ideologiju, nego da svjedoče o jednom vremenu, kao što, primjerice, o liniji Maginot ili Normandiji svjedoče fortifikacijski ostaci iz tog razdoblja’, kaže Pino dok razglabamo o posebnoj vrsti takozvanog war tourisma.

Primjerice, u Francuskoj je prošle godine više od šest milijuna ljudi posjetilo područja s takvom turističkom ponudom. Kad nas je ta priča, bez obzira na Pinovo 15 godišnje iskustvo, još uvijek u povojima, najbolji primjer je da fascinantna austrougarska tvrđava na malom Brijunu još uvijek ni izbliza nije iskorištena.

‘Moja ideja od početka nije bila to da priču o JNA tumačim izvan konteksta. Zato turiste najprije odvedem na Hum, odakle postaje jasno da se na Visu 2500 godina ništa nije promijenilo. Govorim u strateškom smislu, jer najveći broj JNA osmatračnica i tunela nije ništa drugo nego razrada zamisli na koje su dolazili drugi koji su s ovog otoka željeli kontrolirati Jadran. Želim da turisti shvate sve to u kontekstu povijesnih slijedova: da zamisle Vis iz doba Ioniosa, Diomeda, Isse, Platona, Teute, Venecije, Engleske na Jadranu, Napoleona, Georga III, Franz Josepha, Tita, Churchilla, engleskih komandosa, RAF-a, i tek onda bivših vojarni JNA’, kaže Pino dok prolazimo Viškim poljem na kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio vojni saveznički aerodom.

397963,397015,393989,393446

‘Postoji veliki interes Engleza da obilježimo to mjesto. Pregovaramo da tu spustimo neki stari bombarder iz tog vremena i uredimo mali muzej koji će svjedočiti o RAF-ovim akcijama. Istodobno, već idućeg ljeta tu bi trebao profunkcionirati mali aerodrom za privatne avione, koji bi se umrežio sa sličnim sletalištima na Unijma, Krku... Riječ je o uklapanju u tzv. rutu Adria kako vlasnici malih aviona nazivaju letove nad Jadranom, što je poseban vid kod nas još dovoljno neiskorištenog turističkog segmenta’, priča Pino dok skrećemo prema Veloj Glavi, koja je u planovima JNA uistinu bila i Velika i Glava.

‘To je bio zapovijedni centar, atomsko sklonište i mjesto u kojem se u najkraćem roku mogla formirati ratna bolnica od čak 300 kreveta. Bolnica je smještena u velikom tunelu, a bočni manji tuneli planirani su kao središta za vezu. Taj, kako bi se po NATO-u reklo, Headquarter bio je povezan sa sličnim u Konjicu, što pokazuje koliki je značaj davan Visu u planovima obrane ondašnje Jugoslavije’, kazuje Pino.

Nakon Huma, put vodi do Titove spilje koja se nalazi neposredno ispod najvišeg vrha, a u koju je Josip Broz 1944. smjestio svoje sjedište i sjedište Vrhovnog štaba. Naravno, ni on nije otkrio toplu vodu – špilja postoji od pamtivijeka i narodski joj je naziv – Duhova spilja. Put dalje vodi do Stupišta, posebno važnog uporišta u kojem Pino ističe BROM. Za razliku od moje asocijacije koja skraćenicu povezuje sa znamenitim preparatom kojim su nam u JNA navodno rastjeravali erotske snove, ona znači: Baterija raketa obala-more.

Talijanskim topovima protiv 6. flote!

‘JNA je tu skrivao ruske rakete za borbu protiv najvećeg neprijatelja mora ‘zloglasne’ 6. Američke flote. Naravno, rakete su 1992. odvezene, a topovi su uništeni’, kaže Pino nasmijavši se na moje pitanje kako na tu priču reagiraju turisti.

‘Prije svega, Tito je lozinka za sve. Spomeneš njegovo ime i na njega reagiraju i Rusi, i Ameri, i Južnoafrikanci, i Novozelanđani, i Europljani. Druga je reakcija kad ih dovedem na Stupište, najprije padaju s nogu kad im pokažem ogromna deset metara visoka vrata za ulaz u tunel, pa im pričam o kamionima čija je guma bila veća od čovjeka. Čuješ samo: Wow!

A onda ih dovedem do topova uperenih prema Italiji, fascinira ih to bez obzira na to što je JNA u cijevi topova stavila eksploziv pa su one sad rascvjetane k'o oguljena banana. Ali kad im kažem kako su to topovi koji su ostali iza pada Italije i da na cijevima nose godinu proizvodnje 1941., onda im malo smiješno izgleda ta priča o tvrđavi na kojoj bi 6. američka flota slomila zube, a brane je talijanski topići. Ali to je povijest i ja je na želim ni uljepšavati ni poružnjivati. Tek kad nakon četverosatnog izleta kažem gostima to što ste sad vidjeli, to vam je tek mali dio. Za upoznati čitav podzemni Vis trebalo bi vam sedam dana. E, tada opet čujem Wow’, smije se Pino prisjećajući se i reakcija turista.

‘Jednom mi se dogodilo da sam vodio grupu Makedonaca. Prije ulaska u tunele sve ih dobro pobrojim da mi se tko ne pogubi i opremim ih kacigama. Obiđemo mi topove, vratimo se, posjednem ih u džip, kad ono – jednog nema. Kud li je sad nestao? Vratim se ja. Obilazim tunele – nema ga! I kad sam već mislio da mi se, eto, dogodila prva nesreća otkad radim, u najzabačenijem kutku nađem Makedonca kako sjedi i – bulji u zid.

Pitam ga što mu je, da se nije izgubio!? Kaže 'E moj batko, kakvi izgubio, kad bi ti znao koliko sam ja dana i noći proveo u ovim tunelima!?' Ispostavilo se da je nekad davno na Visu bio 'starješina'. Kaže, bilo mu je malo neugodno priznati. A ja mu se nasmijem i kažem, naravno jer bih te odmah unajmio i zaposlio da ti budeš vodič umjesto mene. Ja upola toga ne znam!’ priča Pino, spominjući kako je takvih i sličnih susreta imao mnoštvo.

Vozimo se dalje do Crvenih stina.

‘Tu ti je bilo ratno sjedište Tanjuga’, priča, pa s davnih vremena skače na moderna.

Da znaju koliko bi zaradili, planirali bi razvoj

‘Problem s cijelom ostavštinom JNA jest što je ona još uvijek u vlasništvu MORH-a, ali mnogi Višani traže da ih se obešteti ili da im se vrati njihova zemlja, što je legitimno. Uopće nisam protiv toga, ali sam i za to da se ostavština JNA pametno iskoristi za moderne potrebe. Recimo, poznati vinar Lipanović uredio je svoju vinariju u jednom takvom JNA objektu, ove Crvene stine na isti način uredio bi isto tako poznati viški vinar Ivčević

Kakvo god rješenje da bude, moj je stav da se jedan dio najznačajnijih potkopa, tunela, valja sačuvati i još bolje zapakirati u turističku priču. Ona mora biti široka i multidisciplinarna. Interes turista je toliki da bismo teško sami sebi uspjeli objasniti takav propust. Zato se prava bitka za višku povijest ne vodi na drugi način. Viška vojna baština jednostavno mora ući u planove razvoja. A znate što je najbolje oružje? Izračun prihoda koji bi općina mogla utržiti od takve priče’, kaže Pino, a onda kad cesta pod nama počinje zahtijevati više pažnje, jednostavno mi u ruke gurne tablet i dobaci kroz smijeh:

‘Aj da ja više ne pričam, evo ti malo što kažu turisti. Ako muljam ja – oni valjda ne muljaju.'

Piše tako jedan: ‘Great history lesson, views, and guides! Fort George, submarine tunnel, the other tunnels, Tito's cave, the memorial, Komiža, and that SUNSET!!! You get your money's worth! Thanks for a great tour!'

Drugi nastavlja: 'We started with the Military Tour with guide Goran. I think it would be fair to say that this more than exceeded the expectations of all 6 of us who were on the tour. We explored a rocket base and a nuclear bunker – places we’d never have been able to find on our own. We then went on to look at the famous Tito’s cave, stopping on the way for our guide to pick us some delicious fresh figs.'

Treći dodaju: ‘From atomic bunker to cheese and wine adventure! For such a sensitive topic as Croatia's military history, Goran narrated with integrity and intrigue (and a little humour). We will never forget these stories and came away seeing Tito in new light. Authentic, beautiful and charismatic!'

Treba li reći da sam na kraju jedva odolio da nešto napišem i ja.

Recimo: 'Comrade Tito, something would've asked.’

Ili u prijevodu: 'Druže Tito, nešto bih te pit'o...'