Naime, Castro je već sredinom prošlog desetljeća počeo pokazivati prve znakove starenja, na jednom mu je javnom skupu pozlilo, a zatim se na jednom od marševa pojavio ne u vojničkim čizmama, već u - tenisicama. I onda je u ljeto 2006. uslijedio šok: Castro se razbolio i doslovce u trenu nestao s javne scene; danima se nije znalo što je s njim. Vlast je preuzeo njegov mlađi brat Raul (ima 81 godinu), a kubanska je zajednica na Floridi već slavila smrt omraženog diktatora. No Fidel se nije dao i nakon više mjeseci se pojavio u javnosti, slab, iscrpljen, redovito u trenirci i rijetko sniman ispod pojasa. Njegova je dijagnoza do danas ostala državna tajna na Kubi i poznato je samo to da je bio podvrgnut nizu operativnih zahvata u trbušnoj šupljini, a općenita je pretpostavka da je bolovao - a možda i dalje boluje - od divertikulitisa, upale malih vrećastih proširenja na debelom crijevu.

Castro se proteklih šest godina pojavljivao u javnosti rijetko, samo u odabranim prigodama bi kubanski državni mediji objavljivali njegove slike i snimke, najčeće s poznatim gostima (venecuelanski predsjednik Hugo Chavez ili papa Benedikt XVI. u ožujku ove godine). Ali pojavljivao se redovito, kao i njegovi legendarni uvodnici u listu vladajuće Partije, Granma.

No čini se da ovo ljeto podsjeća na ono prije šest godina. Naime, od Fidela Castra ni traga ni glasa još od lipnja pa su se opet pojavila govorkanja da mu se stanje pogoršalo i da je opet u bolničkom krevetu iz kojeg vlasti ne žele javnosti slati slike. Nema ni njegovih uvodnika, a posljednji objavljeni je bio dosta mračan i nefidelovski pa se Kubom proširio glas da je Castro počeo gubiti razum. Osim toga, svjedoci susreta s Papom su tvrdili kako Fidel ne može sam više ni hodati.

Jer, iako je Raul vrlo mirno preuzeo vlast od brata i počeo provoditi i određene reforme koje su za cilj imale jačanje poduzetničke klime - premda se ti zahvati, ma koliko za Kubu bili radikalni, ni na koji način ne mogu usporediti s ekonomskim promjenama u recimo Kini ili Vijetnamu - Kubanci i dalje imaju osjećaj da je vlast u rukama Castra (iako nije poznato koliko je utjecaja Fidel imao na Raulove odluke proteklih šest godina).

Jasno je, dakle, da će vijest o smrti El Commandantea zbog svega toga biti od posebne političke važnosti za Kubu, ali i za cijelu regiju. Pitanje je, naime, hoće li Raul, kad Fidela više ne bude, moći jednako tako suvereno vladati ili će se tek tada naći pod snažnim pritiskom javnosti, da ne govorimo o moćnoj kubanskoj zajednici na Floridi i konačno, Sjedinjenim Državama koje nestrpljivo čekaju da i u tom komadiću svog dvorišta vrate stari utjecaj. Osim toga, i Raul je star, kao i njegova dva potpredsjednika, a revolucija do sada nije izbacila neko mlađe ime koje bi se moglo tumačiti mogućim nasljednikom koji bi proveo tranziciju vlasti nakon Castra i osigurati stabilnost u zemlji.

S druge pak strane 'optimisti' ističu kako su vojni, policijski i politički aparat dovoljno snažni da osiguraju tranziciju koja bi išla nekom vrstom 'kineskog' puta i prije svega otvorila suradnju sa SAD-om što bi im, smatra se, omogućilo barem kratkotrajni opstanak na vlasti. Čeka se, dakle, biologija.