Sirijski predsjednik Bašar al Asad, potpomognut izravnom ruskom vojnom pomoći i podrškom Irana, već duže vrijeme brutalnom silom pokušava očistiti Idlib od preostalih pobunjeničkih snaga koje podržava Turska. Kako se akcije čišćenja pobunjeničkih džepova približavaju turskoj granici, Ankara je započela napade na pozicije sirijskih vladinih snaga i ruske zrakoplove u okolici Idliba.

Turska, koja se nedavno kupovinom ruskog oružja približila Moskvi i udaljila iz NATO-va tabora kojem pripada već 68 godina, prekršila je sporazum koji je u Moskvi potpisao turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan s ruskim kolegom Vladimirom Putinom, a što je dosad rezultiralo velikim turskim gubicima. Unatoč izgubljenoj nedavno ukazanoj ruskoj potpori i krajnjoj neizvjesnosti kada je riječ o podršci iz matičnog Sjevernoatlantskog saveza, Erdogan i ne pomišlja na povlačenje turske vojske iz Sirije. Štoviše, turski predsjednik poručio je svim sukobljenim stranama kako u Idlibu neće odstupiti ni metra, ocijenivši da je Ankara u toj regiji 'domaćin, a ne strani gost'.

Dok združene sirijsko-ruske zrakoplovne snage bombardiraju pobunjeničke položaje u neposrednoj blizini sirijsko-turske granice, Ankara je u nedjelju pojačala napade na sirijske vladine snage bespilotnim letjelicama. Riječ je o odmazdi Ankare zbog Bašarova zračnog napada prošlog četvrtka, kada je ubijeno tridesetak turskih vojnika, no pritom ni Damask ne namjerava popustiti. Iz sirijske prijestolnice stiglo je upozorenje Turskoj da će srušiti svaki zrakoplov ili dron koji se usudi kršiti sirijski zračni prostor što godinama svojim zračnim snagama nadzire Moskva.

>>> Turska tvrdi: Uništili smo sirijsku protuzračnu obranu i neutralizirali više od 2000 vojnika

Nuklearne bombe nadomak granice

Većina vojno-političkih analitičara smatra da su Turska i Sirija u neobjavljenom ratu koji će uzdrmati ovaj geopolitički nered na Bliskom istoku. Sukob na sjeverozapadu Sirije krije krajnje opasne moguće posljedice na globalnoj razini. Budući da je Asad saveznik s Iranom, a njegova ofenziva u Idlibu ima podršku ruskih zračnih snaga, Erdogan je svoj odnos s Teheranom i Moskvom doveo u opasnost. Pritom postoje dodatne neugodne i otegotne okolnosti za iznalaženje rješenja. Turska je, naime, kao članica NATO-a saveznica SAD-a, čijih se 50 nuklearnih bombi nalazi nekih 400 kilometara od sirijske granice.

Iako članica zapadnog vojnog saveza, što ujedno znači da su se Sjedinjene Države, Kanada i najveći dio Europe obvezali zaštititi Tursku od agresije, iz Washingtona i Bruxellesa još uvijek ne stižu konkretni stavovi. Stoga je Erdogan u nedjelju najavio da će pokušati umiriti Rusiju svojim odlaskom u Moskvu u četvrtak na sastanak s Putinom. Dolaskom u Moskvu Erdogan bi trebao otkloniti nesuglasice s ruskim 'carem' o kojem ovisi distribucija prijeko potrebnog plina, ali i deviza koje u Tursku donose ruski turisti.

Komplicirane odnose u regiji nedavno je narušila američka osuda Ankare zbog njezinih poteza u Siriji protiv kurdskih snaga, kojima je Washington nejasno po tko zna koji put obećao autonomiju ako se u sukobima na Bliskom istoku svrsta uz Zapad. Uz to, Washington nije zaboravio nedavnu tursku 'romansu' s Moskvom u pogledu nabave ruskog protuzračnog sustava i najave o kupnji ruskih lovaca nakon što su im Sjedinjene Države zamrznule proces prodaje svojih najnovijih aviona F-35.

Neriješeno kurdsko pitanje

Tursko-američko prijateljstvo na papiru ugroženo je i planovima Washingtona vezanim za Iran. Sjedinjene Države, naime, planiraju koristiti borce kurdske paravojske iz redova Postrojbi narodne zaštite (YPG) na sjeveru Sirije i Iraka u potencijalnom sukobu s Teheranom. Borci YPG-a su pak bliski Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK), aktivnoj u Turskoj, a koja je smatra terorističkom organizacijom i najvećim unutarnjim neprijateljem. Pritom ne treba posebno naglašavati da Iran u bilo kakvim sukobima sa SAD-om ima svesrdnu podršku Rusije, ali i činjenicu da Kurdi ovaj put neće zaboraviti američku izdaju i prazna obećanja Washingtona o kurdskoj državi kao nagradi za savezništvo.

Iako je Turska svojim iznenadnim vojno-političkim zaokretima uvrijedila Sjedinjene Države, ona, a samim time i Sirija, nije visoko na popisu prioriteta američke administracije. Washington je, smatraju dobri poznavatelji prilika, povukao čitav niz pogrešaka u Siriji. Iako je bivši predsjednik Barack Obama u kolovozu 2013., nakon napada otrovnim plinom kojim je u Guti ubijeno 1400 civila, upozorio Asada kako je strpljenju kraj, neuspjeh u nametanju ultimatuma trajno je umanjio američki položaj na terenu i ojačao protivnike Washingtona.

Suzdržana američka politika prema Siriji, koja se temelji na retoričkim osudama, omogućila je jačanje Asadova režima i rusku intervenciju u tom području, čime je onemogućeno svrgavanje sirijskog predsjednika. Putin je američko nećkanje uspješno iskoristio i pozicionirao Rusiju kao značajnog geostrateškog igrača na Bliskom istoku, što mu je i bio cilj.

Analitičari smatraju da je ključni ruski cilj osigurati Asadovu vlast jer je omogućila Moskvi jedini pomorski izlazak u toplim vodama Sredozemlja. Pritom će Rusija, dodaju, dopuštati povremene turske operacije u područjima naseljenim Kurdima, ali ne radi postizanja kompromisa s Turskom, već kako bi pritisnula Kurde da surađuju s Rusijom i na koncu prihvate Asadov režim. Rusija računa i na Erdoganovo priznanje Asada, čime bi utjecao na ostale sunitske države da lakše odluče o prelasku u ruski i Asadov tabor. Ankara je već dala naslutiti da je voljna priznati Asada ako Sirija održi demokratske izbore na koje će se sirijski diktator odlučiti samo ako je uvjeren u pobjedu.

Opstanak Islamske države i novi izbjeglički val

S druge strane aktualni američki predsjednik Donald Trump, u skladu sa svojom politikom, kojom izravne vojne intervencije zamjenjuje ekonomskim sankcijama i izolacijom, nastavio je njegovati odnose s onim saveznicima za koje misli da su ključni na Bliskom istoku. Prije svega je riječ o Saudijskoj Arabiji, ali i Egiptu, koji se u posljednje vrijeme, također putem ugovora o kupnji ruskog oružja, sve više približava Moskvi, a koja iz rata u Siriji izvlači maksimum svojih htijenja. Moskva je, podsjetimo, zatoplila svoje odnose s Kairom nakon što je poduprla Abdela Fataha al Sisija, generala koji je preuzeo vlast od Mohameda Morsija, kojeg su pak podržavali SAD, Turska, Izrael i Katar, očekujući da se stavi na raspolaganje zapadnoj koaliciji u Siriji, što na koncu nije učinio. Postoje izvješća da su i Saudijci spremni na kompromise u ruskoj režiji, iako to službeni Rijad opovrgava.

Trumpovo oklijevanje u Siriji moglo bi dovesti do konsolidacije preostalih snaga Islamske države, čiju je konačnu sudbinu namjeravao 'outsorsaški' prepustiti Turskoj, kojoj su glavna briga Kurdi na sjeveru Sirije, u kojoj ISIL ne predstavlja nikakvu prijetnju. S obzirom na to da će Rusija i Asad, kako stvari sada stoje, biti glavne snage u Siriji, njihova politika će odrediti budućnost islamskog terorizma. Ako Islamska država opstane u nekom obliku, takva situacija samo bi koristila Asadu da u predstojećim ključnim godinama konsolidira svoju moć i zadobije međunarodni ugled kao borac protiv terorizma.

Situacija u Siriji nikako ne ide na ruke Zapadu, posebice Europi, koja odlaskom Velike Britanije iz Europske unije i čitavim nizom unutarpolitičkih trzavica gubi svoje jedinstvo pri usuglašavanju najvažnijih vanjskopolitičkih stavova.

Dosadašnje europsko oklijevanje zaprijetilo je novim milijunskim valom sirijskih izbjeglica iz Turske, što je uostalom Erdogan već najavio iskorištavajući europsku slabost i kažnjavajući Stari kontinent zbog nepridržavanja sporazuma kojim se EU obvezao finacirati zbrinjavanje izbjeglih, a Turska priječiti njihovo napredovanje prema europskim zemljama. Uz to, Ankara nije zaboravila dugogodišnja odlaganja turskog primanja u EU, zbog čega sada grčevito pokušava zauzeti poziciju sile i pregovarača do čijeg je mišljenja svima stalo.

>>> Hrvatska bi se mogla vojskom braniti od dva milijuna migranata koji će krenuti prema zapadnoj Europi, no iz Vlade poručuju: Žilet žica ne dolazi u obzir

Sukobi u Siriji daleko su od okončanja i sada se nalaze na novoj putanji koja će ponajviše ovisiti o američkoj ulozi. Ako se Washington u skladu s Trumpovom politikom u potpunosti isključi iz Sirije, u igru će uskočiti regionalne sile poput Turske, ali i Irana i Izraela, ionako ključnih za stabilnost na Bliskom istoku. No ovaj put, sa sadašnjom konstelacijom snaga, sve buduće trzavice i sukobi bit će pod kontrolom Moskve, a ne Washingtona, kako je dosad bilo pravilo.

Najnovija eskalacija sukoba turske i sirijske vojske u Idlibu izazvala je novu krizu jer je milijun civila izbjeglo iz te regije od prosinca, a među njima su žene i djeca, te se kreću prema turskoj granici.

Turska, koja je primila 3,7 milijuna Sirijaca, najavila je da će otvoriti svoju granicu za slobodan prolaz migranata put Europe jer optužuje Europsku uniju da se ne drži sporazuma kojim se obvezala financirati zbrinjavanje izbjeglih, a Turska sprečavati njihovo napredovanje put europskih zemalja.

Grčka je svoje granice maksimalno pojačala u nedjelju, s obzirom na to da su stotine migranata krenule preko propusnih turskih graničnih prijelaza.

U potrazi za 'potpunom pobjedom', sirijski i ruski avioni bombardirali su bolnice, škole, tržnice i pekare. Budući da su međunarodne skupine za pomoć prisiljene napustiti regiju, neke od strahota kojih su se oslobodili ostaju nepoznate svijetu, a druge ne: 18. veljače udruga Save the Children izvijestila je da je sedmero djece, uključujući sedmomjesečno dijete, umrlo od smrzavanja u logorima u Idlibu. Ali sirijski građanski rat već je zaboravljena tragedija. Građanski masakri takve vrste, za koje se Zapad jednom zavjetovao da ih nikada više neće tolerirati, postali su normalni.

Kao što je primijetio David Miliband, predsjednik Međunarodnog odbora za spašavanje i bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije, rat je simptom 'doba nekažnjenosti - ere karakterizirane potpunim nepoštivanjem vladavine zakona i jednako ozbiljnim deficitom međunarodne diplomacije'.

Vijeće sigurnosti UN-a, koje svrstava Rusiju među svoje stalne članice, nije nemoćno. Europska unija, zaokupljena unutarnjim nevoljama, nesretan je prolaznik. Velika Britanija, bez obzira na uzvišenu retoriku 'globalne Britanije', nikada nije bila više rubna od geopolitičke krize. Na godišnjoj konferenciji o sigurnosti u Münchenu početkom ovog mjeseca nije bio prisutan nijedan visoki britanski ministar, uključujući vanjske i obrambene tajnike. Ipak, ni Velika Britanija ni Europa ne mogu izbjeći posljedice neprekidnog rata u Siriji. Raseljavanje gotovo milijun civila iz Idliba prijeti oživljavanjem migrantske krize koja je osvojila EU 2015.-16. Turska, koja već ugošćuje 3,6 milijuna registriranih sirijskih izbjeglica, prema sumnjivom sporazumu s Europom obećala je da više neće prihvatiti. Ali podijeljeni EU nije spreman za novi priljev izbjeglica. Uzevši u obzir to, i Rusija i Turska nastojat će iskoristiti europsku slabost izdajući geopolitičke zahtjeve u zamjenu za suradnju. U globaliziranom svijetu razlika između domaće i vanjske politike više nije primjenjiva. Ali bez obzira na to, Zapad je tražio utjehu u iluziji izolacije. Sirijska katastrofa, međutim, ubrzo će ih natjerati na obračun.