Sirijski državni tisak, jedini koji postoji, servisira Al-Asadovu propagandu tvrdeći da će kriza ‘uskoro proći’ i da će vlada još jače nastaviti s ‘administrativnim, političkim i informativnim reformama’.

Optimizam vladajućih leži na dokazanoj strani oružanih snaga koje su pokazale da mogu uspješno ugušiti pobunu. Naravno da mogu, kad demokratski svijet ne udara jakim sankcijama po režimu, već to stidljivo tek pokušava Europska unija koja, u jučer izglasane sankcije, ubrojava i embargo na uvoz oružja 'i drugog materijala korištenog u represiji'.

Doduše, popis ozloglašenih predvodi predsjednikov brat, Maher Al-Asad, zapovjednik 4. divizije kopnene vojske, odgovorne za krvavo gušenje pobune. Star je 43 godine i zapadni mediji podsjećaju da je 'sklon ekscesima' i da je prije nekog vremena izvukao pištolj i opalio metak u generala tijekom osobne svađe.

Od 'teških kapitalaca' tu je milijarder Rami Makhlouf, 'financijer režima', kako ga se naziva u slobodarskim sirijskim blogovima, inače vlasnik najveće mreže mobilne telefonije te veliki mešetar u poslovima s naftom i nekretninama.

Zabranjeni su u EU i šef tajne službe, 65-godišnji Ali Mamlouk, ministar unutarnjih poslova Mohammad Ibrahim el-Chaar, te još nekoliko likova iz obavještajne zajednice, među kojima se ističe Rustum Ghazali, odgovoran za vojnu špijunažu, da podsjetimo, šef sirijskih obavještajaca u Libanonu 2005. kad je tamo ubijen (od strane sirijske vlade) premijer Rafik Hariri.

No, ponovimo, sve je to kap u moru, jer što znači vojni embargo na Siriju kad je naoružana do zuba i kad kreće na goloruke prosvjednike? Kao da su ovi spremni na oružanu borbu ili kao da Sirija, bez dodatne 'opreme', ne može zgaziti opoziciju.

Istini za volju, i tu se Njemačka pojavljuje (zajedno s Italijom), bilo je tako i u slučaju Libije, kao najveći prodavač oružja diktaturi, što je dobro za Uniju ali, opet, ništa ne znači za sirijsku oporbu koju gaze ionako dobro naoružane policija i vojska.

Pitanje koje političari moraju postaviti jest: što mogu i moraju učiniti EU i SAD da Sirija prekine s pokoljem svojih građana?

Ali najprije treba konstatirati da Sirija nije Libija. Ako režim pukovnika Gaddafija, dakako, uz pomoć stranih plaćenika (ne samo iz afričkih zemalja!) itekako odolijeva ustanku koji bezvoljno podupiru prozapadne ili zapadne zemlje, država koju predstavlja bivši oftalmolog Bašar Al-Asad puno je teži zalogaj, što pokazuje da demokratski svijet nije spreman ići puno dalje od ekonomskih sankcija i verbalnih osuda, a iz povijesti znamo da to nije baš učinkovito u trenutku spašavanja građana od metaka snajperista i tenkovskih posada.

Protest koji je postao vrlo krvav u Deraai, gdje je pobuna i počela, iskri, iako vrlo pažljivo, iz straha od brutalne represije, i u glavnom gradu Damasku, ali i drugdje. U subotu je počelo i u Baniasu, na obali, gdje policija na stadionu drži najmanje 250 prosvjednika. Režim priznaje da je umrlo 150 ljudi i tvrdi se da je polovina od toga broja iz redova državnih snaga. Kako?

Propaganda kaže da je pobuna džihadističkog profila te da vlast zapravo brani interese Zapada pred naletom Al Kaide, odnosno da se pokušava ušutkati one koji su nezadovoljni, dapače, jako ljuti zbog nestanka Osame Bin Ladena.

Prijetnja Bijele kuće da će uvesti 'izvanredne sankcije' ne prestane li represija zvuči prilično impotentno. Koje sankcije? Na koji način? Kad?

Potpuno je jasno da bi bilo nerazumno i neizvedivo udariti po režimu bez pristanka Rusije i Kine i bez odobrenja UN-a. Zapad je paraliziran i zbog straha da će eventualni pad Al-Asadova režima dovesti do kaosa u regiji u kojoj libanonski Hezbollah i Iran jedva čekaju povod za akciju u korist vlasti koju podržavaju. Pomoć neće stići niti iz Arapske lige u kojoj sjede autoritativni igrači kao što je i sam sirijski predsjednik.

Svijet, stoga, nijemo promatra pravi masakr.