Novu migrantsku rutu prema Europi na poljskoj granici otvorio je bjeloruski vlastodržac Aleksandar Lukašenko, uvrijeđen jer Bruxelles otvoreno podržava tamošnju oporbu i navija za njegovu smjenu. Lukašenkova osveta dala je dodatni forte zemljama koje traže da Europska unija financira dizanje pregrada, zidova i razvlačenje bodljikave žice na vanjskim europskim granicama.

Dosad je sama takva pomisao odbijana jer je u temelje Europske unije utkano poštovanje ljudskih prava i politike potpuno oprečne represivnim metodama zaštite granica, ali u srijedu je došlo do, slobodno se može reći, velikog preokreta nakon što je predsjednik Europskog vijeća Charles Michel kazao da bi pravno bilo moguće iz europskog proračuna financirati utvrđivanje vanjskih europskih granica. Trenutno države članice dižu ograde i razvlače žice na vlastiti račun.

Mikac je istaknuo da su izazovi borbe s migracijama višedimenzionalni i vrlo teško možemo ih rješavati samo jednom mjerom.

'Ovdje postoje izazovi kako između institucija Europske unije, kao organizacije, i država članica koje su osnivači te Unije. Države članice nekad predbacuju Uniji da vodi svoju politiku, a koja nije politika članica', objašnjava Mikac.

'Bira se linija manjeg otpora'

Sljedeća dimenzija je, nastavlja, ta da se pojedine države članice koje su više izložene takvim pritiscima, a to su desetljećima Italija, Španjolska itd., često osjećaju zapostavljeno i zanemareno jer nema duha solidarnosti između njih.

'Još jedna komponenta koja se meni čini najbitnijom jest da u tim odnosima, a definitivno nisu jednostavni, između EU-a kao organizacije i država članica političari koji donose odluke nisu sposobni naći rješenje pa pribjegavaju liniji manjeg otpora, odnosno jačanju vanjsku dimenziju', smatra Mikac.

Upozorava da se to najbolje vidi u jačanju Frontexa (Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu), što godinama traje. 'Takvo ponašanje znači da se godinama ne pronalazi rješenje za izazove migracija i smislenu vanjsku politiku pa se onda prešutno jača Frontex, nadzor granica i odbijanje ljudi, a nema nikakve alternative.'

Složio se da je jedan od mogućih modela kako riješiti problem migranata traženje odgovora u zemljama iz kojih većina njih dolazi, ali smatra da je to opet složen proces.

'Vidimo to na primjeru Sirije - u europskom dvorištu Amerikanci i Rusi rade određene stvari, a onda se traži od Europske unije da zbrinjava izbjeglice. Tako da su to vrlo kompleksi problemi', naglašava.

Prema mišljenju ovoga stručnjaka, nedostaje nam dijalog. 'Trebalo bi puno više razgovarati', ističe.

Mikac napominje da je Kopenhaška škola sigurnosnih studija uvela koncept koji se naziva teorija sekuritizacije.

'Kad određeno pitanje - humanitarno, egzistencijalno ili socijalno - stavimo u domenu sigurnosnog pitanja, znači sekuritizirali smo to pitanje, a to se događa s migracijama - i onda smo ga ispustili iz društvene rasprave, što vi pokušate - tada dolazi u domenu političara i sigurnosnog sektora koji se time počinju baviti, ali - što se kaže - hard core instrumentarijem, ne bave se soft alatima, nego odmah - žica, policija, vojska', objasnio je Mikac.

I doći ćemo do toga da će se Europa pretvoriti u tvrđavu? 'Svaka pojedinačna sudbina je individualna, nemamo zajednički nazivnik - oni bježe od političkog progona, neimaštine, bijede, korupcije, organiziranog kriminala, ratova. Do Australije ne mogu plivati, ne mogu sjesti u avion i otići do SAD-a, a do Europe se može pješke doći', navodi.

Smatra međutim da je to još uvijek nije ništa prema onome što nas čeka u bliskoj budućnosti, kad dođemo do klimatskih migranata.

'Dio njih već jesu klimatski migranti. Promjenom klime, izračunali su Ujedinjeni narodi, do 2050. duplirat će se stanovništvo u Africi. Sada u Africi živi 1,25 milijardi ljudi, a do 2050. bit će ih 2,5 milijardi i neće svi moći tamo obitavati. Većina njih će se razmjestiti unutar same Afrike, ali deseci milijuna, ako ne i 100 milijuna, krenut će pješice prema Europi i tek onda će stići pravi problemi. Ovo danas dade se riješiti. Ključna pitanja će doći kada milijuni krenu prema Europi i kad bodljikava žica ne bude mogla pomoći', zaključio je Mikac.

'Orban u pravu, kome krivo, kome pravo'

Denis Avdagić smatra da ovo što se događa na poljsko-bjeloruskoj granici nisu prirodne migracije i ako ne budu zaustavljene, samo će bujati. 'Kako i dokad, to nitko ne bi znao', kaže. Mišljenja je da nagli dolazak tolikog broja ljudi koje treba integrirati u društvo gotovo prelazi europske apsorpcijske kapacitete.

'Ako bi ih i zbrinula, dolazili bi novi, a općenito govoreći, građani nisu zadovoljni i brzo bi to prelilo čašu potpunog nezadovoljstva, posebno u onim zemljama koje su na najvećem udaru bilo kao tranzitne, bilo kao ciljane zemlje', navodi Avdagić.

Nije to ništa novo, napominje, već imamo žicu na granicama i u Mađarskoj i na slovenskoj granici prema Hrvatskoj i drugdje, samo se sada govori o tome da bude legitimizirana kao europska zaštita. 'Uopće su se takve političke ideje pojavile kako bi legitimizirale taj politički čin postavljanja ograde, da to više nije nešto što čini samo jedna zemlja, već europski združeni odgovor na nešto što se događa', smatra analitičar.

Tu se može govoriti, nastavlja, o tome je li Orban bio u pravu ili ne, ali, smatra, može se reći da je u smislu ovoga što se danas događa u potpunosti bio u pravu. 'Kome krivo, kome pravo...', napominje.

Avdagić napominje da je bilo i brojnih drugih koji su bili svjesni problema, što ne znači da su posve drukčije mislili od Orbana, nego su drugačijim metodama, političkim i financijskim, željeli zaustaviti ono što se sada događa, kako je, uostalom, napravljeno s Turskom.

'Ali ovo na poljsko-bjeloruskoj granici posve je druga priča. Oni to ne bi radili da nemaju geopolitički amen Vladimira Putina, tu dolazimo do srži problema, uključujući prijetnje da bi se zavrnula plinska slavina, što se sam Putin ne bi usudio napraviti, ali ovako je to jedna zgodna priča', ističe Avdagić.