'Komunisti su bili prave naivčine u odnosu na HDZ, a partizani su prema ovome danas bili amateri', ustvrdio je ratni invalid i jedan od najeksponiranijih hrvatskih branitelja Đuro Glogoški, u razgovoru koji je 1995. dao novinaru Dragi Hedlu za splitski Feral Tribune. Tada se također žalio na maćehinski odnos države i Hvidre prema ratnim vojnim invalidima. Posebno ga je pogađalo to što nije dobio stan, automobil, prikladnu liječničku pomoć i toplu ljudsku riječ...
Portal Lupiga prenio je zanimljive detalje tog razgovora u kojem se Glogoški žali na Tuđmanovu vlast koja ga je, tvrdio je, ostavila na cjedilu. Osim o HDZ-u i Tuđmanu, Glogoški je govorio o lažnim invalidima te o uskraćenim mu pravima.
U razgovoru naslovljenom 'Za ovu državu se ne vrijedi boriti', Đuro Glogoški novinaru Hedlu govori o svom ranjavanju te o propustima države da mu osigura egzistenciju nakon što je ostao stopostotni invalid. U uvodu razgovora za Feral između ostalog stoji: 'Glogoški je danas stopostotni invalid, prikovan za kolica i pomiren sa sudbinom da će tako ostati do kraja života. Stradao je 3. siječnja 1992. u 11 sati, kada ga je u vratnu kralježnicu pogodio geler granate VBR-a koja je tresnula u blizini. Istoga dana, sedam sati kasnije, nastupilo je primirje, zaključeno Sarajevskim sporazumom'.'
Na nedavno održanoj tribini u Splitu, gdje je s Antom Deurom i Josipom Klemmom govorio o razlozima prosvjeda u Savskoj 66, Glogoški je istaknuo da je 'sustavno od 1999., nezavisno od političke opcije na vlasti, polako krenuo taj odnos prema braniteljskoj populaciji, umanjivanje prava i izbacivanja članaka zakona koji su o tome govorili...', podsjeća Lupiga.
Međutim, u razgovoru za Feral iz 1995. Glogoški izražava ogorčenost HDZ-ovom vlašću i žali se da kao stopostotni ratni invalid ne može ostvariti nikakva prava. Ukratko, jasno je da je za njega egzistencija dostojna čovjeka bila puno upitnija prije, nego poslije 1999. godine. Novinaru Hedlu Glogoški između ostalog kaže da ga zapovjednik njegove 130. brigade Živko Mijić 'ni jednom za ove četiri godine nije posjetio', dok Vladimir Šimić, načelnik osječkog Odjela za skrb Hrvatske vojske, za njegovo zdravlje i egzistenciju nije pitao dvije godine.
Također, Glogoški novinaru Ferala govori o uzrocima svog ogorčenja pa mu više puta ponavlja da 'dragovoljci poput njega koji su medu prvima otišli u rat, nisu zauzvrat tražili ništa za sebe', da su išli u rat s voljom te da im 'država sada puno toga obećava, na sve se strane govori o pravima invalida pa običan svijet misli kako oni žive u medu i mlijeku'. Govoreći o Spomenici Domovinskog rata, Glogoški kaže: 'Kad smo primali spomenice, jedan invalid pita župana Glavaša, onako, fino, kulturno, jer su se poznavali: Gospodine župane, kad ćete Vi primiti spomenicu? A on kaže: Kad zadnji invalid bude dobio spomenicu, onda ću i ja. Mislim si: Zašto nije rekao kad zadnji invalid dobije stan, onda ću i ja dobiti stan. Spomenica je nula, običan list papira.'
'Ja očito ne znam kako se dobiva stan. Jedan član Predsjedništva Hvidre koji je dobio stan, kaže mi: Trebao bi svaki dan s Glavašem izaći malo na cugu, ili na večeru s Ðurom Dečakom', rekao je za Feral Đuro Glogoški.
Nekoć ciničan prema Branimiru Glavašu, valja istaknuti kako današnji Glogoški istog tog Glavaša dočekuje nakon izlaska iz zatvora, ljubi ga u obraze i zakiva u zvijezde.
Također, o Glavašu se 1995. u Feralu žali da je podnio molbu za dodjelu automobila, 'no kako su ga u Osijeku krivo savjetovali, dok je čekao i prikupio sve papire, ušao je tek u drugu skupinu zahtjeva'. Ogorčen je jer traženi automobil i stan neće biti njegovi ako ih i dobije, nego će isti biti vlasništvo Ministarstva obrane.
Iz svega navedenog razvidno je da su prava Đure Glogoškog danas kudikamo veća nego što su bila 1995., kad je za Feral ogorčeno govorio o tome kako je ostavljen na cjedilu.
U razgovoru s Feralom Glogoški je također načeo temu koju danas ne spominje – o lažnim ratnim invalidima. 'Znam jednu osobu koja se u Dubrovniku kupala, nezgodno skočila na glavu i danas je ratni invalid', kazao je tada.
