Ne biste vjerovali, ali teško je doći na Krapanj. Nema razloga. Ne znaš je li otok ili kontinent, je li blizu ili daleko, je li stvarno otok ili usidrena splav koja će sutra otplutati pa stajati par godina ispred Kaštel Novog. Otok koji možeš solidno razgledati s obale i diči se titulom najnižeg na Jadranu, dom je dvojice udomaćenih stranaca. Britanca Petera opjevao sam pred dvije godine, došao je red na Pierrea Hoecka, tipa koji se obreo na Krapnju još 1974. privučen zovom lokalne žene, danas supruge. Još uvijek pamti kako ga je tih prvih dana punac krenuo šopati blitvom, od koje mu se dizao želudac, plus jednako mrskom janjetinom: 'Nisam to mogao gledati, a kamoli jesti. Punac mi servira zelje i janjetinu, mislim si, moram to brzo riješiti, pojedem na brzinu, a on veli - ti voliš zelje, vidim, evo ti još...'

Belgijske traume na Krapnju u međuvremenu su postale manje prehrambene. Pierre kaže da je isto, kako onda, tako i danas: 'Tu je sve fatalistički, ništa nije hitno. Ne mislim to pejorativno. Kod nas ako dogovoriš sastanak u devet, onda je to devet. Ovdje može biti deset, jedanaest ili nikako. Kod vas ne postoji točka na i. Sve je otprilike. I dan danas je tako.'

Zaljubljeni mladić tražio je neku poveznicu s Belgijom u svom prvom srazu s našom zemljom, tada Jugoslavijom. Dobro - balkanska divljina, dobro - totalno drugi svijet, sustav, čokolade, ali jedna stvar ga je zgromila: 'U Belgiji imamo tri nacionalnosti, iako to nije prava riječ. Tri službena jezika. Belgija je napravljena politički, uvijek smo bili pod francuskom aristokracijom. I postojala je supremacija ljudi koji su govorili francuski. Tom su krugu pripadali i Flamanci koji su došli iz aristokratskih krugova. Vidio sam paralelu u Jugoslaviji. Nije se to još vidjelo u sedamdesetima, ali u osamdesetima već da. Taj problem s Hrvatima i Srbima.'

I sjeo je Pierre Hoeck na banak ispred kuće pred 40 godina i praktički se nije skinuo s njega. Naučili su ga krapanjski, naučili su ga gledati ljude koji prolaze, naučili su ga slobodi. Inženjer elektrotehnike vraćao se u Belgiju na posao, ali sada je u mirovini i što se njega tiče, ostao bi na otoku kroz cijelu godinu. Da nije krapanjske supruge, koja vuče u smjeru Bruxellesa jer ipak im tamo obitava legija djece i unučadi. Iako je i sam stranac, doduše odavno zaražen krapanjskim virusom, kako kaže, ne sviđa mu se što se na Krapanj doseljava ekipa koja ne razumije lokalne običaje i pravila: 'Komunikacija s tim došljacima nije dobra. Krapanj je bio kao republika. Imali smo svoje usmene zakone, svatko je znao što je mogao, što nije mogao. Da ne smiješ napraviti prozor prema tuđem vrtu ili terenu. Svatko je znao koji je čiji mol, a ne da vezuješ brod bilo gdje. Sad furešti dolazu i idu se vezati. Imaju sreće što je dosta ljudi otišlo s otoka, pa je ostalo puno praznih molova.'

Puno je svađa na otoku, navodi Belgijanac. Uvijek za imanje, terene, za otvoriti prozor. 'U Šibeniku ima više odvjetnika i javnih bilježnika nego restorana i kafića', primjećuje Pierre. Belgijanci su smireniji, ne svađaju se zbog sitnica. A i uspijevaju se brže dogovoriti, a ne da im stoji otvorena razvodna kutija sa žicama koje vire i kroz koju teče trofazna struja, i još da je ta električna atrakcija tik uz igralište. Pierre je na to upozorio mjesni odbor još pred dvije godine, a žice i dalje stoje: 'Što bih promijenio ovdje? Sve bih promijenio! Organizacija - to je katastrofa. Bilo da se radi o dućanu, birokraciji, katastru, ma bilo gdje. Možda postoji negdje organiziranost, ali ja to ne vidim. Dalmatinci da imaju malo više organizacije, puno bi bolje živjeli. Samo da navedem primjere s Krapnja. Mjesni odbor odgovoran je za projekte, a svaki put kada se odlučuje o nekom projektu, imaš petero ljudi s pet totalno različitih mišljenja. I stvari ne nikada ne pomaknu s mrtve točke. Ima jedno igralište koje može biti rasvijetljeno, dolje je kutija od struje. Ta je kutija otvorena, struja je trofazna i vire gole žice. Ako malo dijete dira te žice, gotovo je. Rekao sam im to još prije dvije godine, ali još uvijek stoji tako.

Ili smeće. Dođu ljudi koji rade u Čistoći, svaki drugi dan ili tri puta tjedno. Bace kontejner u kamion. Vidim ih kako im se jedna plastična vreća izokrenula i ostala na podu. Što misliš, jesu li je pomeli? Kažem im da što to ne uzmu, a oni mi odgovore da je to bilo tako i odlaze. To bi u Belgiji bilo nezamislivo.'

Hrvatska je dosta statična. Ne mijenja se puno. Već 40 godina iste diskusije u kafiću i uvijek isti zaključak – bit će bolje. To znači da ipak nije dobro – priča mi Belgijanac kojem je krapanjsko stanje uma ipak najsvjetlija točka biografije. U Belgiji mu je život više reguliran, veli. Sve je po rasporedu. Susjedi se ne poznaju. Više si po kući: 'Ovdje imam puno više slobode, radim kad što hoću i koliko mi se da. Svakodnevica je nepredvidiva.'

Spominje mi nekakvo miješanje crkve i politike i kako ljudi nisu tolerantni prema strancima. Začepio sam uši i krenuo pjevati Ježurku Ježića. Od inače jako dragih i dobrih ljudi znao je, kaže, čuti strahovito ružne uvrede na račun Židova. 'To su reakcije kakve ne možeš čuti u Belgiji. Ne mogu ni ponoviti, toliko je ružno.' 

Moram se vratiti na brod. Pierre pozira ispred svog glisera, to mi je zadnja fotka s Krapnja. Dražesno mjestance, nekada meka spužvara i koraljara, danas raseljeno i u povijesnoj čekaonici nekih drugih vremena. Da nisam naletio na stablo prepuno smokvi petrovki, dojam cijele krapanjske priče bi mi pao za pola. Jasno, tu je i 87-godišnji Jere oliti Johnny. Presreo me na nekom zavoju i rekao mi kako mu je sestra bila prošlog ljeta na otoku, a nije ga ni došla pozdraviti. A on ju je, kada je naviga, redovito obilazio u Australiji. Krapanjski virus. Zajebana stvar.

U našem serijalu Lijepa naša vaša pročitajte zanimljiva iskustva stranaca koji su se odlučili na život u Hrvatskoj.