Razmišljam tako dok čitam vijest da je Hrvatsko - češko društvo odlučilo Vladi Miluniću u povodu njegova 75. rođendana (3. ožujka) dodijeliti nagradu 'Marija i Stjepan Radić'. Tko je Stjepan, to valjda znaju čak i na desnici, a da je Marija njegova supruga i da je bila Čehinja, pomalo je ishlapilo iz nacionalne pameti. Zato i veseli ovo priznanje što se dodjeljuje za iznimne zasluge u razvoju odnosa dvaju naroda – Čeha i Hrvata. Te misli o vezi arhitekture i vizije boljeg svijeta što su me spopale na spomenutu vijest, nisu slučajne niti se iscrpljuju u zdanju praške poslovne zgrade na Vltavi, koju Česi zovu Tančící dům (Kuća koja pleše), što ju je Vlado Milunić projektirao 1992. s kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem i za nju pobrao brojna češke i međunarodna priznanja, a američki časopis Time proglasio ju je 1996. zgradom godine.

Tu Milunićevo-Gehryjevu 'Plesačicu', uz Hradčane i Karlov most, smatraju danas jednom od tri praške znamenitosti koje turisti najčešće fotografiraju, nesvjesno privučeni idejom koju je Milunić osmislio sa svojim prijateljem, češkim predsjednikom Václavom Havelom. Zamislili su tada zdanje koje simbolizira slobodu i dinamičnost češkog društva nakon Baršunaste revolucije.

'Plesajuća kuća' najpoznatije je Milunićevo djelo, ona je na neki način klimaks njegova rada, neimarskog koncepta koji je taj rođeni Zagrepčanin i u djetinjstvu ad hoc naturalizirani Čeh unio u brojne javne zgrade i preuređenja dijelova starih gradskih jezgri i naselja u Pragu i Bratislavi. Milunić je jedan od autora Češke četvrti u Šangaju, a njegovi radovi su i radarski toranj u Zračnoj luci Václava Havela u Pragu, praška galerija Ungelt...

Ta 'rasplesana arhitektura' začela se znatno ranije negoli je Milunić stekao diplomu arhitekta i počeo razrađivati zamisli u nacrtima. Prije negoli su zaplesale kuće, najprije je moralo zaplesati srce tražeći neki svoj prečac prema slobodi, s kojom okolnosti u kojima je Milunić proveo djetinjstvo nisu obilovale. Prije negoli su njegove kuće počele spajati ljude i narode i razobličavati ideologije, valjalo je najprije u sebi osloboditi energiju za taj pothvat.

Da je tomu tako dovoljno je virnuti u prve odlomke njegova životopisa. Rodio se 3. ožujka 1941. u Zagrebu, samo mjesec dana prije nego je Drugi svjetski rat zahvatio ondašnju Hrvatsku. Otac Josip i majka Atena bili su liječnici i nekoliko mjeseci nakon rođenja sina otišli su u partizane, a Vlado je, sa sestrama, djetinjstvo proveo u Zagrebu na Trešnjevci s bakom i prabakom. Roditelji su se vratili iz rata 1945, zajedno (s tek rođenom kćerkom Rajnom), no uskoro su otišli u Beograd na službu u Ministarstvo zdravlja, a 1946. na dvogodišnju stipendiju u SAD. Djecu će vidjeti tek 10 godina kasnije i to ne u Hrvatskoj.

U ljeto 1948. Atena i Josip Milunić iz Amerike, na putu prema Beogradu zrakoplov je sletio u Pragu upravo u trenutku kad je bila objavljena Rezolucija Informbiroa koju su oni, kako su kasnije zaključili naivno i nepromišljeno, potpisali. Povratak u Jugoslaviju je postao nemoguć, osim ako su htjeli na Goli otok. Ostali su u Češkoj gdje su ih komunističke vlasti, pod sumnjom da su Titovi špijuni, najprije internirale u Hradecu Králové, a kasnije su dobili posao u praškoj bolnici. Istodobno, komunističke vlasti izbacile su iz stana u Zagrebu Milunićevu baku, koja se s četvero unuka preselila u Opatiju sinu.

Daljnja sudbina obitelji talac je jugoslavensko-sovjetskih odnosa, čije odmrzavanje počinje 1955, kad je Nikita Hruščov posjetio Tita. Atena Milunić poslala je tada pismo Hruščovu i zamolila da se njenu djecu pusti roditeljima u Čehoslovačku. U listopadu 1956. Vlado Milunić i njegove sestre Marta, Neva i Rajna zrakoplovom su preko Beograda otputovali u Prag.

I tada se politika umalo opet upetljala u obiteljski život – zrakoplov je trebao sletjeti u Budimpešti, no piloti su nekoliko minuta prije slijetanja dobili informaciju da je sovjetska vojska upravo okupirala tamošnju zračnu luku te su prekinuli manevar slijetanja i nastavili izravno prema Pragu. Obitelj se nakon više od deset godina opet našla na okupu. Stanovali su u vili u kojoj je živjelo još 11 diplomatskih obitelji iz Jugoslavije koje je sukob Tita i Staljina zatekao u Čehoslovačkoj.

Nekoliko godina kasnije Milunići su se preselili u zgradu na desnoj obali Vltave koja je prije dolaska komunista na vlast pripadala bogatoj poduzetničkoj obitelji Havel. U susjednom stanu živjeli su roditelji kasnijeg češkog predsjednika Václava Havela, a ta će činjenica kasnije sudbonosno utjecati na karijeru Vlade Milunića, koji je 1966. u Pragu završio studij arhitekture, a zatim se tri godine usavršavao u Parizu i potom radio u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Sredinom osamdesetih godina Milunić je dobio angažman i od svog nekadašnjeg susjeda Václava Havela koji ga je 1986. zamolio da mu projektira stan naslijeđen od roditelja. Projektirati stan 'državnom neprijatelju broj jedan' značilo je česta saslušavanja tajne policije, no to Miluniću i Havelu nije bilo bila prepreka koju ne bi mogli nadići. Često su se sretali i razmjenjivali ideje, a u jednom razgovoru dotakli su se i prazne parcele na uglu Rašínove obale i Jirásekova trga na kojoj je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. Milunić i Havel maštali su o tome kako bi se na tom mjestu mogla izgraditi zgrada kulture s knjižnicom, kazalištem i kavanom) koja bi nastavila niz važnih kulturnih objekata koji se protežu uzduž Vltave.

Kad je u studenom 1989. Baršunastom revolucijom oboren komunistički režim, a Havel postao predsjednik Čehoslovačke, ta ideja mogla se početi ostvarivati. Zamisao o zgradi nalik na plesni par rodila se postupno, pričao je Milunić u intervjuu kolegi Marijanu Lipovcu u časopisu Hrvatsko-češkog društva Susreti. Najprije je razmišljao o zgradi s kupolom nalik na raspuklu ljusku graha, pa o zgradi sa spuštenom crvenom zavjesom (ili gaćama), kao simbolom ‘striptiza’ totalitarnog režima, te o ‘Zgradi slobode’ s likom mlade djevojke kao simbolom revolucije (Čehoslovačka Ivana Orleanska).

‘Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije, kad se od totalitarnog statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno raskršće u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus’, prisjeća se Milunić.

Međutim, javnost i stručnjaci nisu bili spremni prihvatiti tako odvažni projekt u historicističkom dijelu Praga. Kuća koja pleše se međutim svidjela Pavelu Kochu, zastupniku nizozemske tvrtke Nationale Nederlanden koja je pristala biti investitor izgradnje. Za neutralizaciju negativnih reakcija tražili su da se kao suautor Kuće koja pleše nedovoljno poznatom Miluniću pridruži neki slavni svjetski arhitekt. Frank Gehry pristao je od prve. Ali Kuću koja pleše čekale su još neke peripetije. Izmjene je pretrpjela ideja o namjeni zgrade: umjesto modernog hrama kulture, Kuća koja pleše postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu.

‘Osim što je simbol modernog Praga, Kuća koja pleše na određen način simbolizira i hrvatsko-češke odnose koje su kroz stoljeća obilježili i Hrvati koji su dugi niz godina živjeli i djelovali u Češkoj', kaže Marijan Lipovac iz Hrvatsko-češkog društva i nabraja podužu listu Hrvata koji su djelovali u Češkoj: Faust Vrančić, Josip Filipović, Vlaho Bukovac, Vladimir Prelog, Branko Gavella, Zvonimir Rogoz. Tom nizu pridružuje se i Vlado Milunić, koji je svojim umjetničkim i javnim djelovanjem doprinosi popularizaciji Hrvatske u drugim narodima. Njegov primjer premošćivanja razlika posebno je značajan u današnje doba velikih kriza, napetosti i novih izazova’, kaže Lipovac ističući Milunićevo javno djelovanje u kojem istupa kao oštar kritičar divljeg kapitalizma i korupcije.

‘Prije i poslije Baršuna stalno imam iste preferencije. Imam socijalni osjećaj. Volim profesiju arhitekta jer ima najveći opseg tema. Volim profesije koje kad rade, nešto stvaraju. Naprotiv, ne volim banke, mjenjačnice, osiguravajuće zavode, developere, dealere, supermarkete, reklamne agencije, medijske agencije, koji ništa ne stvaraju, već parazitiraju na tome što stvara netko drugi. Najgori su advokati koji vrlo često brane lopove koji potkradaju autore. Strašno je da većina ljudi pati od oskudice, a samo banke su bogatije i bogatije. Banke bi kao lihvari trebale biti strpane u zatvore’, izjavio je Milunić u jednom od intervjua.

Zanimljivo je da je prije dvije godine sudjelovao na međunarodnom natječaju za novi centar Rijeke.

‘U natječaju je bio besmislen uvjet da zgrade budu visoke samo 21 metar. Novi centar je planiran na delti Rječine. Inspiracija koncepta mi je bio grad San Gimignano u Toscani s grupom tornjeva. Htio sam da centar bude dominantan u kontekstu Kvarnerskog zaljeva, s time da većina trokuta delte bude park s kulturnim i sportskim aktivnostima, a uz more s plažama. Porota nažalost nije shvatila da je moja inspiracija lokalna, iz Mediterana. S druge strane, zadovoljan sam što sam mogao pokazati što mislim o temi centra grada Rijeke’, rekao je, dodajući kako ipak ima još nade da i u Hrvatskoj osvane njegov projekt – već neko vrijeme ima gotov projekt vikendice svog češkog prijatelja na Jadranu.

Do realizacije je još daleko, ali ako jednog dana vidite negdje kod Omiša zdanje koje u vama probudi iste one vesele osjećaje što ih budi Kuća koja pleše, budite sigurni - pan Vlado je tu negdje!