U ugodnoj sobi pred LCD-om sjede Platon, Aristotel, David Hume, Immanuel Kant i Ludwig Wittgenstein, sama krema ove misaone discipline, a jedini program koji mogu gledati čine isključivo serije uspješnice  - 'Frasier', 'Big Bang Theory', 'Lost', 'X files'... Ne sumnjamo da bi rasprava krenula vrlo brzo. 'Mislim da zadivljuje Sheldonova racionalnost i dosljednost u postupanju', zadovoljno utvrđuje Kant, dok mu Wittgenstein grubo odvraća kako je 'Dana Scully puno impresivniji primjer jer ne želi priznati postojanje nečeg što se ne može empirijski dokazati'. Platona i Aristotela muči pak 'Lost' i nikako se ne mogu dogovoriti za novopečene otočane bolje demokratsko odlučivanje ili Jackova samovlast utemeljena na medicinskom znanju. Davida Humea više okupira estetetski problem snobovske braće iz Seattlea - 'pa kako, pobogu', sikće

prezirno Hume, 'njih dvojica misle da se postavljaju granice dobre i loše umjetnosti nego na temelju osjećaja...'   

Iako uživo nećemo imati priliku čuti kako bi klasici spekulativne misli reagirali na kreativne domete popularne kulture, zahvaljujući maštovitosti pojedinih suvremenih filozofa to nam nije ni potrebno jer su pravi hit aktualnog filozofskog izdavaštva radovi čija baza je tematiziranje tradicionalnih filozofskih problema i rasprava kroz sadržaj tržišno uspješnih filmova, serija, video igrica, stripova... Prvenstveno zaslugom tri izdavačke kuće – Open Court Publishing Company s programom Popular Culture and Philosophy, Wiley s programom The Blackwell Philosophy and Pop Culture i  University Press of Kentucky s programom Philosophy of Popular Culture,  filozofske osvrte samo među TV serijama dobili su 'Office', 'Seinfeld', 'South Park', 'Lost,' X' Files', 'Battlestar Galactica', 'Family Guy', 'Heroes', 'House', 'Monk', '24', 'Star Trek' (...), a uskoro će im se pridružiti 'Mad Men', 'Doctor Who', 'Futurama'...  Glavni izdavači su, kako vidimo, Amerikanci što je logično zbog spoja tradicije tzv. analitičke filozofije koja pruža dobar aparat za detektiranje i analiziranje problema, te ekonomije inovativnosti u kojoj tržišna utakmica konstantno zahtjeva nove intrigantne ideje.

Recept je u principu jednostavan. Svi mi konzumiramo masu zabavnog sadržaja ne razmišljajući preduboko o temama, zapletima, karakterima koji nam se izmjenjuju pred

očima jer su uostalom i napravljeni ne bi li nas opustili, zabavili, nasmijali... No izračuna li svatko za sebe koliko tjedno sati provede za računalom i TV-om gledajući filmove ili igrajući igrice, nameće se frapantan zaključak - sve te izmišljene priče  postale su ravnopravan dio našeg svakodnevnog svijeta i života. Ono što je za grčke filozofe bio ambijent atenskog trga, za nas je okruženje monitora, a simpatična sokratovska uzrečica 'nepreispitan život nije vrijedan življenja' danas postaje parafrazirana u  'nepreispitana serija, nije vrijedna gledanja'.  Profitiraju svi -  kompleksne filozofske ideje vezanjem uz popularnije sadržaje postaju privlačne i zabavne, a serije koje se obično smatra trivijalnima i plitkima odjednom postaju uzbudljivo čvorište filozofskih znanja. A atraktivnim učiniti nešto poput Hegelove 'Fenomenologije duha' ili Heideggerovog 'Bitka i vremena'  pripada vrhunskim umjećima. Skidamo kapu.