Njemačko-francusko 'jedinstvo' uglavnom se objašnjava kao brak iz nužnosti, dok 'zajedničke odluke' ostavljaju niz sumnji u plodni dijalog dviju vodećih zemalja eurozone. Dovoljno je prisjetiti se nekoliko neodgovornih javnih istupa političara, primjerice onih u kojima francuska opozicija javno govori o 'njemačkom nacionalizmu à la Bismarck', da bi stavka o 'novoj europskoj slozi' izgubila konture skladne kompozicije.

Reakcije javnosti na mogućnost dugoročnije suradnje, koja se ne bi vodila samo protupožarnim motivima u eurozoni, zasad ne ulijevaju veliko povjerenje, kao ni ponašanje čelnika. Posve očekivano, mediji bliski tvrdim političkim opcijama upravo su na temelju nepovjerenja među državama izradili čitave teme o novom rivalstvu te o nemogućnosti postizanja valjanog kompromisa. Jednako tako, pojavio se, na drugoj strani spektra, čitav niz posve naivnih napisa koji zazivaju ekonomsku fuziju Njemačke i Francuske kao konačni odgovor na krizu eurozone.

Uzajamno nepovjerenje

Za donošenje bitnih odluka, očekivalo bi se da postoji razina minimalnog uzajamnog povjerenja. No primjeri vodećih europskih vlasti upućuju upravo na suprotno. Tako se vladama u Francuskoj i u Njemačkoj, zemljama čija odgovornost bitno nadrasta nacionalne okvire, zatiru šire političke debate koje bi se bavile europskim pitanjima, a Angela Merkel i Nicolas Sarkozy objašnjavaju svoj tip vladavine na temelju labavih argumenta da se odluke u aktualnoj krizi moraju donositi brzo i odlučno.

Njemačka političarka Cesine Shwan, iz opozicijske stranke SPD, tvrdi da njemačka kancelarka uspješno i sustavno zatire polemiku o gorućim pitanjima s političkim oponentima, dok Nicolas Sarkozy posljednjih mjeseci koristi javne nastupe u dvostrukom svojstvu. S jedne strane, on 'priopćuje' francuskoj javnosti europske odluke svoje vlade, a s druge priprema teren za nadolazeće predsjedničke izbore. Stoga se među nizom napisa, koji ne bave ne samo financijskom, već i upravljačkom krizom, među trezvenijima čine oni koji tvrde da dok se političke odluke donose upravo na temelju kroničnog nepovjerenja, posljedice neminovno vode do autokratskog tipa vladavine, a u praksi do izolacije.

Porast fobija

Jednako tako, nedavni verbalni rat na liniji Pariz - London, koji je nastao oko odbijanja Velike Britanije da sudjeluje u dogovoru postignutom na posljednjem samitu u Bruxellesu, dao je francuskim medijima idealnu priliku da izmjere pojačanu koncentraciju fobija u javnom mnijenju.

Ako je islamofobija bila objedinjujući motiv niza zapadnih zemalja, nastala na temelju političkih populizama, antiimigrantskih mjera desnih vlada te općenito povećanih mjera sigurnosti, u svjetlu krize eurozone, fobije su se proporcionalno razdijelile. Le Monde je tako izradio kartu manifestacija latentnih i rastućih osjećaja germanofobije i anglofobije u francuskoj javnosti koji nisu poništili ostale strahove, već su samo razgranali spektar, veoma blago rečeno, osjećaja nepovjerenja.

Na europskom terenu događa se trenutno niz proturječnih procesa. Dok se posljednjim odlukama iz Bruxellesa uvode tješnje mjere suradnje, a europske su teme prisutnije no ikad u nacionalnim sferama, populističke frakcije i izolacionizam, koji se ionako neminovno rađaju u doba krize, polako šire svoj prostor utjecaja. Zasad nijedan od dva procesa ne može tvrditi da ima apsolutnu prednost.