Tijekom nedavne 50. obljetnice Elizejskog sporazuma, kojim je inaugurirano povijesno pomirenje Njemačke i Francuske, nakon Drugog svjetskog rata bezbroj se puta ponovilo kako je njemačko-francusko partnerstvo pokretačka snaga Europske unije, izvjesni model prijateljske i interesne suradnje te simbolička preslika dosega i snage europskog projekta. No taj se oficijelni stav u vremenu sada već petogodišnje krize pokazao kao krajnje upitan.

Naime, prema svježem izvještaju instituta Peterson, Francuska ima, unutar Europe, sve značajke 'periferne zemlje'. Slijedom gubitka utjecaja u Europi i nemogućnosti provođenja unutarnjih reformi, Francuska bi, umjesto dijeljenja 'trona' s Njemačkom, zapravo prevodila nezavidnu skupinu južnih, kriznih članica. Ono na što se prije krize aludiralo, posljednjih se godina eksplicitno izriče: Francuska bi imala što prije revidirati svoj sustav bogatih socijalnih davanja i politike protekcionizma.

Aktualna vlada s predsjednikom socijalistom Françoisom Hollandeom dosjetila se dosad mahnitog poreza od 75 posto za minornu skupinu milijardera (zakon koji, uostalom, nije ni prošao), a za drugi dio mandata ostavila si je težak zadatak provođenja reforme rada koju je čak i Nicolas Sarkozy, strastveni ljubitelj poduzetništva i kapitala, izbjegavao pod svaku cijenu u strahu od nemira.

No dobro je poznato da ekonomski pokazatelji o deficitu, vanjskom dugu i stopi nezaposlenosti (sve stavke prema kojima Francuska ne ispunjava mjesto lidera) ne mogu biti jedini relevantni pri procjeni određene države. Tako da Francuska, unatoč svom zaduženom portfelju, i dalje posuđuje po privilegiranim kamatama, a investicije se nisu drastično smanjile. Naime, svijet kapitala vodi se spram Francuske često dvostrukim kriterijima. Dok se s jedne strane opetovano koristi klišejima prema kojima 'Francuzi ionako radije biraju revoluciju no reforme' te da su oduvijek živjeli iznad svojih realnih mogućnosti, Francuska im ipak ostaje, barem prema logici 'najmanje lošeg rješenja', i dalje jedan od privilegiranijih partnera na europskom kontinentu. Među ostalim, sektor luksuza kojim Francuska suvereno dominira ne poznaje krizu, a zanimljivo je da se upravo njena burna i pitoreskna rojalistička prošlost navodi kao glavni izvor suvremenog poimanja ideje luksuza.

Teško će itko ozbiljno dovoditi u pitanje pionirsku ulogu Francuske u osmišljavanju modela moderne republike ili njenu uzoritu intelektualnu tradiciju, no aktualna kriza ostavila je traga i na delikatnom polju zaštite ljudskih prava kojim se Francuska tako voli ponositi. Istjerivanje Roma, stigmatizacija muslimanske manjine (najbrojnije u čitavoj Europi), pojava sitnih, fašistodinih skupina s raznim agendama, tek su neki od suvremenih fenomena koji su zadesili 'slobodnomisleću' Francusku. Čak se i pozicija sekularne republike (koja, doduše, uredno slavi katoličke blagdane) našla pod udarom tijekom prosvjeda protiv gay brakova koje su predvodile militantne katoličke udruge koje se i dalje ne mire s donesenim zakonom.

Zapravo, Francuska teško izlazi na kraj s vlastitim uistinu multikulturalnim i multikonfesionalnim društvom. Eklatantan primjer za to bili su neredi u predgrađima iz 2005. koji nisu bili vezani ni uz kakve proislamske tendencije , već uz katastrofalno vođenu socijalnu politiku sustavnog smještanja imigranta u getoizirana predgrađa.

No ne valja zaboraviti da 'posrnula Francuska' i dalje raspolaže znatnim kreditom na međunarodnom planu. Samostalnu intervenciju u Maliju implicitno joj je odobrila međunarodna zajednica, a u američko-europskom trgovinskom sporazumu uspjela je uvesti stavku 'kulturne iznimke', jasno štiteći vlastiti kulturni identitet od moguće komercijalne najezde holivudske produkcije. Upravo joj takvi koraci, a ne demagoški ispadi rekordno nepopularnog Hollandea, mogu vratiti legitimitet i ugled.

Loš početak veze: Hrvatska i Francuska

Moderna povijest odnosa Francuske i Hrvatske započela je prilično loše. Predsjednik François Mitterand ratne je sukobe devedesetih, kao i težnju za neovisnošću, prezrivo komentirao isključivo kroz prizmu ustaške povijesti. No nerazumijevanje Francuske nije dugo trajalo. Već s dolaskom Jacquesa Chiraca 1995. na vlast službeni se stav stubokom mijenja, a potom su krenule i investicije u bankarski, hotelski, prometni sektor, iako ne uvijek s najsretnijem rezultatima (Orco grupa na Hvaru). Francuska je, barem u slučaju pristupanja Hrvatske, dozvala svoj ne baš maleni diplomatski potencijal i uspostavila se oko potpisivanja pristupnog ugovora kao medijator između zemalja sklonih brzom ulasku Hrvatske i onih koji bi najradije do daljnjeg odgodili 28. članicu.

Prošlogodišnja manifestacija Croatie, la voici, posvećena predstavljanju hrvatske kulture u Francuskoj, dala je, ako ništa drugo, naznačiti da bi Lijepa Naša mogla van granica izaći i s nečim drugim osim s folklornom slikom zemlje prelijepih plaža i uspješnih sportaša.

S obzirom na rastući broj francuskih turista na obali, bilo bi donekle opravdano reći da je Hrvatska u relativno brzom roku prešla u općem imaginariju put od 'zemlje zahvaćene ratom' do 'nove destinacije za odmor'. Francuzi za sebe vole reći da im je kritiziranje nacionalni sport. U tom pogledu, može se govoriti o eventualnim srodnostima s hrvatskim pučanstvom. Uz jednu bitnu razliku, jedni vole demonstrativno dati do znanja svoje mišljenje, a drugi su pak skloni pasivnoj rezignaciji