Spor oko eutanazije uvijek izgleda isto i ne svodi se toliko na pitanje smije li si čovjek oduzeti život (to je pitanje kojim se bavi moralna teologija i ini čuvari božanskog poretka na zemlji) već na dilemu ima li čovjek pravo tražiti nekog drugog da mu oduzme život. U Francuskoj se još nisu domislili politički oportunom odgovoru na to pitanje pa je zakon o legalizaciji eutanazije koji je prošao na glasovanju senatskog Vijeća za društvo prije tjedan dana, i izazvao reakciju diljem političkog spektra, ponovno doveden na radni stol Senata, sada upotpunjen nekolicinom amandmana koji ga praktički poništavaju i o kojima će se senatori najvjerojatnije afirmativno izjasniti pritisnuti Sarkozyjevim UMP-om.

Zanimljivo je da podjela po pitanju asistiranog izazivanja smrti u slučaju terminalnih oboljenja ne slijedi pravocrtno lijevo-desna politička razgraničenja, dakle ima radikalnih ljevičara koji se slažu sa Sarkovim kolegama u neodobravanju eutanazije. Socijalisti talasaju - Ségolène Royal je izrazila rezerviranost, tajnica njezine stranke Martine Aubry naklonjena je legalizaciji. Premijer François Fillon je, očekivano, pokazao palac dolje.

Ključan je prvi paragraf koji je sada poništen. Glasio je ovako: 'Svatko tko je u uznapredovaloj ili terminalnoj fazi bolesti ili teškoj i neizlječivoj patologiji koja mu stvara fizičku i psihičku bol i ne može biti ublažena i koja se smatra nepodnošljivom, može tražiti medicinsku pomoć, u svojevoljnom činu, u svrhu brze i bezbolne smrti.'

Pitanje kojim se članak poništava došao je iz usta Marie-Thérèse Hermange, senatorice UMP-a, a u kojem stoji očekivana replika: 'Kako, primjerice, možemo definirati patnju, pogotovo psihološku, za roditelje čije je dijete autist, šizofreničar ili manijakalno-depresivna osoba?'

Najčešća referenca u političkoj debati bio je slučaj mladog tetraplegičara Vincenta Humberta kojeg je vlastita majka eutanazirala 2003. Humbert je prethodno napisao pismo Chiracu u kojem ga moli za razumijevanje i oprost njegovoj majci. Žena i doktor koji je asistirao svejedno su dovedeni pred sud uz razbuktanu nacionalnu diskusiju što je nakraju dovelo do prihvaćanja prava na umiranje bez intervencije (droit à laisser mourir). Sutkinja je obustavila proces.

Podsjetimo, u Europi eutanazija je legalizirana u zemljama Beneluksa - Nizozemskoj, Belgiji i Luksemburgu; u Švicarskoj je dozvoljena pomoć pri samoubojstvu, dakle pacijentu je dozvoljeno pripremiti smrtonosnu dozu, ali je mora sam uzeti. Velika Britanija je vrlo blaga prema slučajevima potpomognutog suicida i, premda stvari zakonski nisu dokraja regulirane, rijetko se kazneno goni osobe koje su asistirale u očitoj želji pacijenta da si skrati muke.

Švedska, Austrija i Njemačka dozvoljavaju pasivnu eutanaziju, to će reći uskraćivanje lijekova koji bi produljili agoniju pacijenta, a Španjolska, Italija i Mađarska dozvoljavaju pacijentu odbijanje lijekova.

Portugal je najstroži – zabranjene su i aktivna i pasivna eutanazija, no u iznimnim slučajevima etičko vijeće može odlučiti o prestanku tretmana.