Odlučeno je da će države slobodno birati uvođenje bankovnog poreza (usvojen već u SAD-u, a koji žele uvesti i Njemačka, Velika Britanija i Francuska) a velike razlike u fiskalnoj politici maskirane su tako da će porezna konsolidacija biti prepuštena okolnostima pojedinih zemalja.

Postavilo se pitanje mogu li predstavnici zemalja G20 odlučivati u ime ekonomija cijeloga svijeta. Za sada, ipak, legitimnost G20 veća je od one G8. Važno je da ekonomije u rastu budu uključene u financijske odluke o svjetskoj ekonomskoj krizi i postanu svjesne vlastite uloge u oživljavanju svjetskog gospodarstva.

Učiniti sve to na koordinirani način, brišući bilo kakvu prijetnju protekcionizma, bila je minimalna pretpostavka za uspjeh ovoga summita. Ali rezultati u Torontu nisu baš vedri, jer se nigdje ne vidi volja za hitnom koordinacijom ekonomija, ni u grupi zemalja G20, a još manje u grupi G8. Iako se radi o najvećem problemu današnjice.

Iz europske (ali i iz hrvatske perspektive) politike štednje potrebne su, ali se moraju prilagoditi tako da se ne dogode na isto vrijeme svugdje, jer se na taj način prijeći mogućnost da neka gospodarstva pokrenu ona koja su najviše pogođena recesijom.

Što se male Hrvatske ekonomije tiče, recesija velikih gospodarstva u EU može samo produljiti našu agoniju, jer će potrajati razdoblje do rasta broja zaposlenih. Zaključno, G20 nije prihvatio ulogu koordinatora koja se toliko očekivala.

Ta grupa također ne nudi odgovor pritisku tržišta. SAD je najavio i obranio financijsku reformu, doduše manje radikalnu nego onu koju je Obama priželjkivao, ali dosta intenzivniju nego onu koju su voljne slijediti članice EU.

Bez obzira, reforma tržišta, potrebna da se kontroliraju spekulativne devijacije koje mogu dovesti i do katastrofa kao što je krah sadašnjeg financijskog tržišta, nužna je protumjera programima štednje koje se nameću u zemljama koje su jako zadužene kao što su Španjolska, Portugal, Irska, i naravno, Hrvatska.