U najboljoj tradiciji G20 sastančenja i ovoga su puta vođe 20 najjačih svjetskih ekonomija apstinirali od radikaknih odluka i mjera, ne računajući, naravno, hrabra obećanja koja redovito budu iznevjerena. Na toj liniji komenitira samit Wall Street Journal, navodeći da je situacija u Grčkoj pojela najviše prostora u diskusiji. WSJ dalje navodi da je sastanak dvadesetorice bio idealna prilika za europsko lobiranje kod ostalih jakih zemalja ne bi li više investirale u Fond za finacijsku stabilnost. Malo je tko bio zainteresiran, a ponajmanje Velika Britanija i SAD. Pojačana uloga MMF-a u daljnjem rješavanju krize eurozone zvučala je intrigantno rastućim ekonomijama poput Brazila i Kine, to bi im dalo veći upliv u proces donošenja odluka na međunarodnoj sceni, no kako zaključuje WSJ, sve je još uvijek na razini puke znatiželje. Jedini koliko konkretni, toliko i mršavi rezultat samita je Berlusconijevo prihvaćanje da MMF-ovi analitičari prate stanje u talijanskom gospodarstvu u kvartalnim periodima.

The Guardian također tuguje nad činjenicom da je G20 propustio donijeti ozbiljniju odluku po pitanju pomoći tragičarima u eurozoni. Rasprava oko povećanja financijske snage MMF-a sa 250 na preko 1000 milijardi dolara ugušena je u neslaganju oko toga tko bi, koliko i na koji način pridonijeo toj brojci. O tome će se ponovno razgovarati na idućem summitu u veljači 2012. Guardianova komentatorica Marina Hyde posebno se uhvatila ridikuloznog Berlusconija koji jedini, čini se, doživljava europsku financijsku dekadenciju kao bunga-bunga party. Zabrinuta, kisela i izgubljena lica Angele Merkel ili Nicolasa Sarkozyja stoje u kontrapunktu s opuštenim, žovijalnim i nasmiješenim talijanskim premijerom, premda je Italija prioritetna briga i strah na Kontinentu.

Berlusconi je na srcu i Der Spiegelu. Samit je konačno trebao pružiti čvršće garancije da će Europski fond za stabilnost (ESFS) stvoriti tampon zonu oko financija Italije, no, kako primjećuju, nitko nije ozbiljno zainteresiran za njegovo kreditiranje, pogotovo ne nakon recentnog kolebanja Grčke oko referenduma koji bi im presudio daljnji ostanak u zoni eura. No dok Der Spiegel prenosi razočarane riječi Angele Merkel kako ESFS očito nije privukao strane ulagače, u Francuskoj je razočaranje na strani javnog mnijenja.

Le Monde piše da je Sarkozy htio iskoristiti G20 kao još jedan reflektor na svoju nezaobilaznu međunarodnu ulogu i povući neeuropske kolege da slijede zacrtani plan spašavanja Unije donesen tjedan dana ranije, no ništa od toga. Jedna od inicijativa - uvođenje poreza na financijske transakcije - također je stavljena ad acta do idućeg sastanka dvadesetorice u veljači. Le Monde će usput prigovoriti kako ni Sarkozy niti Obama u zajedničkom intervjuu za francusku televiziju nisu pokazali trunku stvarne brige za tešku situaciju kroz koju prolaze ljudi u Grčkoj, tek su se tapšali po ramenu razmjenjujući komplimente. Konkluzija - francuski predsjednik čini sve ne bi li održao privid da je zemlja dostojna investitorskog povjerenja.

New York Times, pak, analizira samitsku ulogu Obame koji je, iako opterećen temama izborne kampanje u SAD-u, pokazao zube. Bijela kuća inzistira da Europa sama riješi svoje probleme, a ne da hvata pojas za spašavanje iz Kine. Drugo, SAD će dobro promisliti želi li povećati finacijski volumen MMF-a iz kojeg bi se potom financirao zaštitni zid oko Italije i Španjolske. Kako god, Obamina administracije neće ni u kojem slučaju financirati rješenja za europsku krizu, prenosi New York Times riječi iz Bijele kuće.