Zašto je Nenad Vetma, autor narodnih balada s emigrantskim tonom, nestao iz mainstream fokusa? Vjerojatno zato što je i na sceni ostao spotraš. Skroman, samozatajan i s karijernim ciljem da se glazbeno usavršava, imao je sve predispozicije za estradnu marginalizaciju. Ali to je domaći teren - Nenad još uvijek marljivo baca na koljena hrvatsku emigraciju: 'Posljednjih 14 godina više sam vanka nego doma. Ne razmišljam o tome ima li mjesta za mene na sceni. Ne želim isfurati ovo što sada radim samo tako da se svidi ljudima. Želim da se svidi meni. Ne radim komercijalno. Trebalo mi je vremena da shvatim da je u pjesmi važna osobnost. Ali, ne znam, možda je sve to zato što se ne trudim dovoljno.'

Vetmu je otkrio Zdenko Runjić, pozvao ga na Splitski festival 1987. i otvorio mu put za streloviti uspjeh. Prvu ploču rasprodao je u 186 tisuća primjeraka. Nakon smrti maga hrvatskog popa, Vetma pada u ruke Tončija Huljića koji ima malo drukčiju ideju: 'Razišao sam se s Huljićem zbog njegova izbora glazbe za mene. Htio me pretvoriti u nekog drugog. Htio je da glumatam nešto što nisam. Ukratko, htio je od mene napraviti još većeg narodnjaka nego sam bio.'

U međuvremenu, Nenad je odradio 14 festivala, malo nabacio bore, ali ih i kapitalizirao. Umjesto da se narodnjački raspojasa, priskribio si je titulu 'hrvatskog Toma Jonesa'. Barem ga tako znaju po Australiji, Kanadi i SAD-u gdje je nekada punio stadione za deset tisuća ljudi, pojavljivao se na nacionalnim dnevnicima i naprezao glasnice na 13 turneja. Dobro, drukčije nije ni moglo kada ti se pjesme zovu 'Neću život u tuđini'. Možda je još palilo u devedestima i nultima, ali 2014. je malo vjerojatno da će s takvim materijalom dogurati dalje od koncerata po Dusseldorfu i Ljubuškom za crkvene blagdane i Dan državnosti. Splitski Tom Jones bacio se nedavno na bossa novu i pop jazz, radi tri projekta na tri jezika – hrvatskom, njemačkom, engelskom - i sanja pjevati ispred Celine Dion. 'Posljednjih godina sam se jako glazbeno educirao', veli.

Prijelaz sa sporta na mjuzu opisuje ovako: 'U glazbi sam pronašao kreativnost kakva u tenisu ne postoji. U vrijeme kada me Runjić pozvao da zapjevam na Splitskom festivalu, živio sam u Berlinu i radio u klubu Borisa Beckera. Išlo mi je odlično. Ali to je to, u tenisu je bio u igri samo novac. Koliko više sati, toliko više novaca. To me nije ispunjavalo kao čovjeka. Htio sam raditi nešto kreativno, gdje mogu otvoriti dušu', veli Neno kojem su jednostavnost, skromnost i spremnost na kompromis otvorile mnoga vrata, no istovremeno mu, po svemu sudeći, onemogućile karijeru zvjezdanih razmjera.

Kako god, čovjek si apsolutno ništa ne zamjera: 'Nema ničega što bih napravio drukčije. Danas živim jako sretno. Možda je bila tragedija s ogromnom stankom koju sam napravio uslijed smrti sestre. Rekao sam si tada da više neću pjevati, postao sam čak i trener hrvatske teniske reprezentacije ženskih juniorki. No, 1999. došao je poziv iz Vancouvera...'

Hrvatski Tom Jones možda ponovno dobije svoju megapriliku, uostalom, kako kaže, val turbo folka polako prolazi i Splićani se sve više glazbeno profiliraju: 'Klape su nas odmakle od turbo narodnjaka i u ovom trenutku drže praktički 80 posto zabavne glazbe. Doduše, te klape su sada vokalno-instrumentalni sastavi, no i to mi je draže slušati, nego da mi se dijete educira na intelektualno upitnoj muzici.'

Bez obzira na to hoće li otvoriti koncert za Celin Dion ili ne, Neno je poprilično shvatio formulu svojeg zadovoljstva: 'Čovjek mora biti priseban, spontan i probitačan. Cijenim skromnost, i ako znaš biti skroman, onda možeš uživati život.' Ne samo to. Ako znaš Nenu prepoznati u shoppingu, slobodno mu se javi - šansa je da će te počastiti kavom.