Najavljujući nedjeljnu proslavu povratka Branimira Glavaša u Osijek, Damir Buljević, predsjednik Koordinacije udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata je izjavio: 'Glavaš je za nas heroj Domovinskog rata, branitelj i general. Ne bježimo od toga da je u Hrvatskoj bilo ratnih zločina, počinjenih od strane pojedinaca, no ne prihvaćamo nikakve progone ni presude za zapovjednu odgovornost. Zato pozdravljamo odluku Ustavnog suda o ukidanju presude Glavašu za ratni zločin, koja je bila puna nelogičnosti i nepravilnosti.' U toj je izjavi sažeto sve bitno što Glavašev slučaj pokazuje i prikriva.

Glavaš slovi kao heroj jer ga se smatra ključnim čovjekom obrane Osijeka 1991. i kasnije, što osim pripisanog junaštva i završnog priznanja u obliku generalskog čina znači da je imao kontrolu nad onim što se u ratno vrijeme događalo u Osijeku. I doista, njegova je moć i u gradu i u dobrom dijelu Slavonije bila iznimno velika, daleko premašujući formalne funkcije.

Dok su se incidenti, lokalne čarke i sukobi tokom ljeta 1991. postupno zgušnjavali i pretvarali u rat (kojem ni danas, premda mu se pridjevom 'Domovinski' pripisuje značaj stvaranja države, nije određen točan početak), Glavaš je bio na poziciji osječkog sekretara za narodnu obranu. Ta formalna funkcija je u stvarnosti značila gotovo totalnu moć ne samo nad vojno-obrambenim poslovima, nego i nad svim značajnim područjima društvenog života. Između ostaloga, ustrojio je vojnu postrojbu koju se ne naziva paravojnom samo zbog toga što ni službena Hrvatska vojska nije tada bila potpuno ustrojena i uređena, poznatu pod nazivima Zaštitna četa, ali i BOB (Branimirova osječka bojna). Bio je u poziciji (i koristi je njene mogućnosti) da silom zaposjedne redakciju glavnog regionalnog dnevnog lista i preotme ga, da zadire u domenu policijskog rada, silom preuzima osumnjičenike i zaustavlja istrage, da s druge strane isto tako proizvoljno među stanovnicima 'otkriva' neprijatelje, podvrgava ih raznim postupcima, u kojima su ljudi bili podvrgnuti i torturi, pa i lišeni života...

Kao što i same pristaše danas već moraju priznati, tu su počinjeni i ratni zločini. Riječi 'od strane pojedinaca' bile bi suvišne – jer svaki zločin ima konkretne počinioce – da se nije htjelo implicite reći: isključivo pojedinaca, tj. ustvrditi ono glavno, a to je odbijanje zapovjedne odgovornosti. Ne samo u konkretnom slučaju, nego općenito i u pluralu – 'ne prihvaćamo nikakve progone ni presude za zapovjednu odgovornost'. No htjele to pristaše prihvatiti ili ne, zapovjedna odgovornost – štoviše, odgovornost nadređenih (dakle ne samo onih u hijerarhijskim strukturama u kojima, poput vojske i policije, postoje zapovjednici) i te kako postoji ako postoji vladavina prava. Jasno je da za zločin mora odgovarati onaj tko ga je neposredno počinio. Ali ako netko nad neposrednim počiniocem ima moć, i naredi mu da nekoga tuče, ponižava, čak i ubije – taj netko je sukrivac. Možda, ovisno o tome koliko je moćan, i glavni krivac. Isto tako, ako je netko u strukturi vlasti ovlašten zapovijedati drugima, pa netko od njegovih podređenih počini zlodjelo, nadređeni mora pokrenuti postupak istrage i ustanovljivanja odgovornosti. Ako to ne učini, prešutno je odobrio zlodjelo. Kada se ljudi na moćnim pozicijama hvale 'ja odgovaram za ovu instituciju', to između ostaloga znači upravo to: da su odgovorni i za ono što učine oni ispod njih, makar i bez naredbe. Uostalom, samo se tako može spriječiti da razni čelnici, zapovjednici i druge gazde posredno, nekim migom, nagovještajem, i bez izričitog naloga navedu podređene da za njih obave prljave poslove.

Ta jednostavna logika, da moć sa sobom nosi i odgovornost, ima i treći aspekt. Oko njega ima najviše kontroverzi, što nije ni čudno jer on najviše dolazi do izražaja u situacijama nasilnih konflikata u kojima sukobljene strane nisu čvrsto organizirane, a pogotovu ako ih prate ideologije koje sukobu daju kolektivan značaj. Taj aspekt odgovornosti nadređenih u osnovi znači da treba unaprijed poduzeti sve potrebne mjere da se nužna primjena sile ne pretvori u nasilje (da obrana ne pređe u agresiju), i da se djelovanje protiv neprijateljskih formacija ne pretvori u izjednačavanje civila s neprijateljima samo zbog toga što su, recimo, iste etničke pripadnosti. Rat je, naime – koliko god bio dio svake dosadašnje civilizacije – ujedno i kraj civilnih odnosa među ljudima jer u njemu ubijanje postaje dopušteno; to se opravdava nužnom obranom, no kad je jednom dopušteno, ogroman je rizik da prekorači granice nužnoga i potrebni su silni napori za obuzdavanje ubilačkih želja i akcija. Odatle i svi neprestani napori u razvijanju i primjeni ratnog i humanitarnog prava.

Ovaj treći, preventivni vid odgovornosti ima kritičan značaj upravo u situaciji kakva je bila u ratnom raspadanju Jugoslavije. Bio je to politički sukob koji se ideologijski, propagandom, militantnim javnim diskursom masovno doživljava kao etnički. U njemu su sudjelovale oružane grupacije koje se tek konstituiraju kao vojske (slovenska, hrvatska, bosanskohercegovačka), što znači da ima i mnogo 'neformalnih' oružanih skupina, jer se i same države tek konstituiraju. Sa suprotne strane je armija države koja se raspada, koja je i sama van kontrole i stupa u političke saveze, a uz njih se pojavljuju i paravojne formacije. I sve to u atmosferi intenzivne nacionalističke političke mobilizacije. Do čega je to dovelo dobrim se dijelom zna, premda mnogo toga ni dosad nije istraženo koliko se moglo. Ratna su nasilja uvelike pogađala civile, i to ne 'koleteralno', što se događa u svakom ratu, nego i ciljano. Pored toga, nasilje protiv civila se s linija fronte (ionako labavih i nejasnih) redovito prelijevalo i u pozadinu. Konkretno, to je i u Glavaševom Osijeku, i u Brodarčevom Sisku, i u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću i drugdje značilo zlostavljanje i proganjanje naših sugrađana Srba, kao što su na okupiranim područjima samopostavljene 'vlasti' i paravojne grupacije maltretirale i protjerivale etničko hrvatsko stanovništvo.

Glede Glavaša i njegove vladavine Osijekom, ljudi koji su zvjerski mučeni i ubijeni u 'garaži', poput Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića, ili oni koji su, kao doktor Kutlić, Branko Lovrić, Alija Šabanović, šahist Branko Počuča i 'nepoznata neidentificirana ženska osoba', vezani ljepljivom trakom, ustrijeljeni i bačeni u Dravu, izuzetni su po tome što su njihova imena završila u sudskom spisu, u optužnici protiv Glavaša i suradnika. Ne zna se koliko ih je još nestalih, ubijenih bez traga, protjeranih i opljačkanih. U najmanju ruku zbog toga što strog pravni postupak filtrira samo ono što se može čvrsto dokazati – pa odatle i tolike instance provjere, zasad zaključno s Ustavnim sudom – ne treba zaboraviti da stav i odnos društva spram toga što se dogodilo ne završava sudskom odlukom i ne svodi se na nju. Odnosi moći, društvena atmosfera, politički odnosi, uostalom, i sami utječu na to 'filtriranje', jer od straha zanijeme i oni koji su svojim očima svjedočili zločinu, dokumenti nestaju, a materijalne tragove briše rušenje zgrada i odvoz materijala.

I ako sud nikad ne procesuira sve zlo naneseno ljudima, sa svih strana, može se i treba istraživati i otkrivati kakvi su odnosi vladali u to vrijeme. I deseci ljudi nasilno izbačeni iz stanova koje je dokumentirao osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, i namjerno neistražena organizacijska pozadina ubojstva Josipa Reihl-Kira, i neistraženi prikrivači divljačkog smaknuća civila u Paulin Dvoru – sve su to elementi mozaika za koji znamo da postoji, a to što su namjerno zamračeni ne znači da ih treba izgubiti iz vida.

Zbog toga slavljenje povratnika iz mostarskog zatvora kao heroja, pa makar mu presuda i ne bila pravomoćna, može značiti samo to da se sve što se događalo prije dvadesetak godina smatra opravdanim. U nacionalističkom ključu, koji je eksplicitno prisutan, to znači da i dalje važi ideologija koja je u ono vrijeme pokrivala i opravdavala militarizaciju društva i progone civila – ideologija da je u ime (etničke) nacije sve dopušteno, opravdano, pa čak i 'sveto'.

Ideologija traje, ali nije više sve isto. Ona traje samo u jednom segmentu društva, pa se i sami njeni korisnici žale zbog 'podjela', jer ih se čak i uz dopremu autobusima skupilo jedva dvije tisuće. Nije isto ni to što se više ne mogu ponašati kao da za njih nema ni suda ni zakona. Štoviše, Glavašu u ovom trenutku pomaže i ono za što bi njegovi prijatelji iz zagrebačkog šatora svakoga napali na pasja kola – konstatacija da oružani sukob u Hrvatskoj neko vrijeme nije bilo rat među državama, nego 'nemeđunarodni' sukob, ili običnim jezikom – građanski rat.