Povijesni trijumf koalicije radikalne ljevice Sirize na grčkim izborima iznjedrio je najmlađeg premijera u posljednjih 150 godina te države, 40-godišnjeg Aleksisa Ciprasa. Pobjeda Sirize ujedno je označila početak burne političke godine na europskom kontinentu te dala vjetar u leđa Podemosu – španjolskoj stranci koja se također protivi mjerama štednje i koja je u manje od dvije godine iz pokreta ogorčenih izrasla u treću političku snagu u zemlji. Upravo Podemos mogao bi sada udarati ritam na pregovorima o sklapanju koalicije u koalicijama nevičnoj Španjolskoj, što znači da bi zeleno svjetlo mogao dobiti i referendum o nezavisnosti Katalonije.

Referendum se na velika vrata vratio u Europu. U srpnju, sve oči bile su uprte u Grčku, u kojoj su građani značajnom većinom glasovali za odbijanje paketa pomoći međunarodnih kreditora. Istovremeno, ostavku je podnio popularni ministar financija Janis Varufakis, i to na zahtjev glavnih grčkih kreditora kao uvjet za nastavak pregovora. Otišao je spektakularno najavivši da će 'gnušanje s kojim se vjerovnici odnose prema njemu nositi s ponosom'. Cipras je bio prisiljen prihvatiti nove zahtjeve kreditora, pa je posegnuo za ostavkom i prijevremenim izborima – jedinim načinom da utvrdi legitimitet. Nakon nove izborne pobjede Sirize, grčki parlament usvojio je bolne stroge mjere štednje koje diktiraju vjerovnici za nastavak međunarodnih zajmova.

Europa primila milijun izbjeglica

Gašenjem strepnja zbog potencijalnog izlaska Grčke iz eurozone, jačala je zabrinutost zbog sve više izbjeglica koji su se počeli pojavljivati na obalama te zemlje. S talijanske Lampeduse fokus se preselio na grčke otoke, odakle su u jeku ljetne sezone počele stizati šokantne fotografije plaža s turistima i izbjeglicama koji su se uspjeli domoći kopna.

Izbjeglicama s mora uskoro su se pridružili i oni s kopna, masovno prelazeći tursko-grčku granicu na putu do Zapadne Europe. Prethodnicu masovnom valu izbjeglica u bijegu od ratnih stradanja i nasilja - kako onima s Bliskog istoka tako i iz pojedinih afričkih zemalja – činili su Albanci. Još u veljači Austrija je objavila proglas u najvećim kosovskim dnevnim novinama s porukom tamošnjem življu da uzalud troši vrijeme i novac pokušavajući dobiti azil u EU-u. Izbjeglički val u Hrvatsku se prenio 16. rujna što je ubrzo rezultiralo povećanim napetostima s Mađarskom i Slovenijom koje su se odlučile braniti žicom. Deset dana do isteka 2015. broj izbjeglica i emigranata koji su kopnom i morem ove godine stigli u EU prešao je milijun, što znači da je ove godine u EU ušlo pet puta više ljudi u odnosu na 2014. Istovremeno, Međunarodna organizacija za migracije registrirala je 3.763 utopljenika ili nestalih osoba u stravičnim pokušajima da se domognu Europe u razdoblju od 1. siječnja do 23. prosinca 2015. godine.

Njemačka kancelarka Angela Merkel, koju je američki časopis Time proglasio osobom godine zbog odlučnog vodstva u suočavanju s krizom eura i izbjegličkom krizom, našla se na udaru oporbe, ali i svojih koalicijskih partnera zbog politike otvorenih vrata prema izbjeglicama. Ona i dalje odbija uvođenje gornjih granica broja izbjeglica u najpoželjniju izbjegličku destinaciju istovremeno najavljujući striktnu provedbu zakona o azilu što će rezultirati ostankom samo onih imigranata koji na to imaju pravo. Njemačka je još u listopadu počela protjerivati lažne izbjeglice, a prvi na udaru našli su se ekonomski imigranti iz zemalja tzv. zapadnog Balkana – Albanije, Kosova, Makedonije, Srbije i Crne Gore.

Teroristička apokalipsa: Ginulo se posvuda

Izbjeglička kriza u Europi potaknula je izljeve dobročinstva brojnih građana koji su na različite načine pomagali nesretnicima uzduž izbjegličke rute. Na tamnoj strani operirali su krijumčari ljudi, a vjetar u leđa dobili su i ekstremni desničari. Ksenofobni mađarski premijer Viktor Orban postao je uzor europskih nacionalista, a kao zaštitno lice krajnjih desničara zasjala je Marine Le Pen, predsjednica francuske Nacionalne fronte. Opasnost od pobjede njezine stranke na nedavnim lokalnim izborima u Francuskoj rezultirala je neviđenim političkim jedinstvom – kandidati socijalista u kritičnim regijama pozvali su svoje birače da u drugom krugu podrže republikance, sve ne bi li osujetili dolazak lepenovaca na vlast. Taktika je uspjela, pa Nacionalna fronta  nije osvojila nijednu regiju. Aktualni uzlet eurofobnih i protuimigracijskih stranaka u Europi doživljava se kao posljedica masovnog izbjegličkog vala te sve brojnijih terorističkih napada u svijetu. Ginulo se svugdje – u džamijama i noćnim klubovima, u hotelima i avionima.

U međuvremenu su europski turisti ginuli od džihadističke ruke i u Africi, a teroristički napadi intenzivirani su gotovo svugdje - uključujući SAD. Odgovornost za većinu napada preuzela je Islamska država, iako je jedan od najbrutalnijih napada, sa 152 žrtava pokolja na kenijskom sveučilištu, izvela somalska teroristička skupina al-Šabab. Još nitko nije preuzeo odgovornost za najsmrtonosniji napad u povijesti Turske, u kojem su na prosvjedu za mir u dvjema eksplozijama poginule 102 osobe.

Nekolicina je napada osujećena, no 13. studenog izveden je drugi najsmrtonosniji teroristički čin na Zapadu još od rušenja njujorških blizanaca 11. rujna 2001. U nizu napada u francuskoj prijestolnici smrtno je stradalo 130 ljudi, a gotovo 400 je ranjeno. Taj napad iznova je ujedinio svijet u osudi islamističkog terorizma, baš kao i početkom 2015. na istoj lokaciji, nakon napada u redakciji francuskog satiričkog časopisa Charlie Hebdo u kojem je poginulo 12 ljudi. Odgovornost za napad tada je preuzela Al Kaida. Na veličanstvenom mimohodu u Parizu okupili su se deseci svjetskih državnika – Hrvatsku su predstavljali Zoran Milanović, Vesna Pusić i Ranko Ostojić – ali je osobito jako odjeknuo izostanak američkog predsjednika Baracka Obame. Američki analitičari podijelili su se oko takve odluke Bijele kuće. Jedni su upozoravali da za teroriste trijumf nije potpun ako ne izazovu primjerenu reakciju - na pariškom maršu za slobodu govora okupilo se gotovo dva milijuna ljudi, a među njima i dužnosnici iz zemalja poznatih po cenzuri medija i ograničavanju slobode izražavanja. Drugi su ukazali na američko licemjerje u obrani slobode govora, jer bi satiričari Charli Hebdoa u Americi bili proskribirani zbog govora mržnje - dok republikanskom milijarderu Donaldu Trumpu, kojemu zbog govora mržnje i ohrabrivanja ekstremizma više od pola milijuna Britanaca želi zabraniti ulazak u njihovu zemlju, ni dlaka s glave neće pasti u domovini kojom želi zavladati.

Putin 'spašava' Europu

Upravo je mlaka američka reakcija na Islamsku državu, najveću prijetnju vrijednostima zapadne civilizacije, preporodila Vladimira Putina, ruskog predsjednika koji je napadima na teroriste svih vela u Siriji demonstrirao nabildane mišiće velesile Rusije. U jeku zapadnih sankcija protiv Moskve, aktiviranih zbog ruskog djelovanja u Ukrajini, Putin je krenuo spašavati impotentnu Europu od izbjegličkog vala što su mnogi europski državnici dočekali s olakšanjem, ako ne i otvorenom zahvalnošću. Nakon grčevitog natezanja oko sudbine sirijskog predsjednika Bašara al-Asada koji još uvijek predstavlja kamen spoticanja između Moskve i Washingtona, napravljen je prvi krupan korak prema okončanju petogodišnjeg pakla - Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo rezoluciju koja postavlja smjernice za političko rješenje sukoba u Siriji i poziva na mirovne pregovore početkom siječnja 2016. godine.

Međudržavni odnosi sunovratili su se nakon što je Turska, kao jedan od najvažnijih američkih saveznika, oborila ruski vojni zrakoplov na granici sa Sirijom. Prethodno je nad egipatskim Sinajem oboren ruski putnički zrakoplov s 224 putnika i članova posade, a odgovornost je preuzeo lokalni ogranak Islamske države. Na koncu, Europska unija produljila je krajem 2015. gospodarske sankcije protiv Rusije za sljedećih šest mjeseci zbog njezine ulogu u sukobu u istočnoj Ukrajini, a SAD proširio je sankcije na 34 osobe i poslovne subjekte, zahtijevajući od Putina provedbu obveza proizašlih iz mirovnog sporazuma iz Minska. Iz Moskve su promptno najavili recipročne mjere Washingtonu.

Dobre vijesti

U 2015. zabilježeno je i mnogo dobrih vijesti koje su po običaju nešto slabije odjeknule u javnosti. U sjeni povijesnog sastanka predsjednika Kine i Tajvana - prvog takvog u gotovo 70 godina - vjerojatno najzanimljivije bilo je približavanje inače svjetlosnim godinama udaljenih SAD-a i Kube. Desetljećima narušeni bilateralni odnosi Washingtona i Havane, prerasli u posljednji simbol Hladnog rata, otoplili su u razdoblju ukrajinske krize na drugom kraju svijeta. SAD je izbrisao Kubu s popisa zemalja pokrovitelja terorizma, da bi 1. srpnja službeno uspostavili diplomatske odnose.

Najvažnije ovogodišnje postignuće u svijetu međunarodne politike svakako je postizanje tzv. iranskog nuklearnog sporazuma kojim se Teheran - u zamjenu za skidanje sankcija - obvezao na smanjenje nuklearnog programa što bi pak trebalo onemogućiti razvoj nuklearnog oružja. Teheran od srpnja pohode europski čelnici u nastojanju da ishode što lukrativnije poslove na iranskom tržištu od 78 milijuna stanovnika, a Hasan Rohani u studenom je posjetio Italiju i Francusku, kao prvi iranski predsjednik u službenom posjetu Europi nakon 16-godišnje stanke.

I naposljetku, na velikoj konferenciji o klimi održanoj u Parizu, na kojoj se okupilo 30 tisuća predstavnika 195 zemalja svijeta - uključujući tadašnjeg tehničkog premijera RH Zorana Milanovića - unatoč skepticizmu temeljenom na prethodnim promašajima, postignut je sporazum o smanjenju emisija plinova štetnih za okoliš: dogovoreno je ograničavanje rasta globalne temperature do kraja stoljeća na najviše 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsko razdoblje i izdvajanje sto milijardi dolara godišnje za financiranje zemalja u razvoju nakon 2020., kad sporazum stupa na snagu. Globalnim sporazumom obuhvaćene su sve zemlje svijeta, a pariške odluke pozdravljene su kao 'povijesna pobjeda za planet'.  U iščekivanju početka provedbe sporazuma o klimi, kao tračak svjetla može poslužiti i otkriće NASA-e da na Marsu ima tekuće vode, što povećava izglede za život na Crvenom planetu.