Hrvatska nema međunarodno poznat golferski turnir ili slavnog golfera, niti su u nas česte sportske vijesti o golfu. Ipak, golf je postao vrlo važna društvena tema - premda nitko zapravo ne priča o sportskoj igri, nego

je golf postao samo još jedan nejasni označitelj problema naše nerazvijenosti. Kakav razvoj želimo? Jesmo li za elitni turizam? Kakvi su nam zakoni, a kakva urbanistička regulativa? Hoće li privatni kapital uništiti naš ionako umrtvljeni kapital? Koja je uloga lokalnih samouprava u razvoju? Bez obzira na ta i još mnoga pitanja koja se ovih dana vrte pod medijskim kišobranom teme 'golf', slučaj prostornog plana uređenja Srđa, o kojem se prošli tjedan raspravljalo po medijima, najviše se tiče ovog posljednjeg – lokalne samouprave i njezine uloge u razvoju.

A kad ono, na Srđu, uopće se ne radi o golfu. Naime, radi se o tome da je plato na Srđu od strateškog interesa za Dubrovnik. To je jedno od rijetkih područja na kojem se grad uopće može širiti. Nepromišljeno je raditi plan za monokulturni krajolik ukoliko na istom mjestu s vremenom trebaju niknuti mješoviti gradski sadržaji. Makar se radilo o vremenu koje se uslijed današnje financijske situacije pričinja dovoljno daleko pa vlada uvjerenje da onima koji investiraju treba pogodovati po svaku cijenu. Najvažnija dilema u slučaju Srđa nije 'za ili protiv golfa' ili 'da ili ne privatnom interesu', nego 'golf ili grad'.

Budući da situacija u Dubrovniku pokazuje očite podudarnosti s drugim lokacijama u zemlji na kojima su se također događale slične političke nakaradnosti i urbanističke skalamerije, treba nabrojati neke stvari kojima nas je dubrovački slučaj iznova poučio.

Politički PAR i urbanistički birdie

Premda naše lokalne samouprave ne znaju upravljati svojim prostornim razvojem, one traže veća prava i bolje uvjete. Od Pule do Dubrovnika čuju se zahtjevi da se dozvoli proširivanje građevinskih zona, da se uloži državni novac u infrastrukturu ili da se bivši vojni kompleksi privedu svrhovitom korištenju. Nažalost, događaji poput ovog dubrovačkog potvrđuju da se lokalne samouprave nisu snašle u novim društvenim uvjetima te da je njihovo znanje ograničeno, a administrativni kapaciteti nedovoljni. Ekonomija ovih gradova i općina, koja uvelike ovisi o raspolaganju prostornim resursima, kod nas je dijelom slaba upravo zbog nedostatka razvojnih prostornih vizija i slabe građanske participacije. I slučaj na Srđu bi se bolje razvijao da su gradski zastupnici javnog interesa od početka znali što hoće i to na vrijeme ispregovarali s ulagačem.

Kod naših je nomenklatura želja za vladanjem jača od bilo kakve progresivne ideje. Razvoj, za koji je prijeko potreban kontinuitet politike, protokola i instrumenata vlasti, često je ukliješten između dodvorničkog populizma vladajućih i destruktivnih utjecaja opozicije. Mnogi sumnjaju da je upravo zato zaustavljen urbanistički plan na Srđu. Rečeno je da urbanisti, koji su izrađivali plan igrališta za golf s pratećim sadržajima, nisu dobro pročitali odredbe za provođenje Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije. Međutim, nije isključeno da se prijepor na relaciji Grad – Županija dogodio iz razloga koji nemaju mnogo zajedničkog s urbanizmom, prostornim razvojem i zdravim razumom. Građani govore da se zapravo radi o postizbornoj borbi za prevlast.

O poziciji urbanističke struke teško je govoriti ako se ne poznaje povijest. Bez poznavanja razvoja te herojske discipline u socijalizmu (vremenu kada je nastala većina urbanističkih alata koje danas koristimo) nemoguće je shvatiti ovisnost današnjih urbanista i političke vlasti. Otada se vrlo malo promijenilo. Nakon kratkog perioda djelomične emancipacije urbanističkih instituta u 70-ima i 80-ima, sve se u 90-ima opet vratilo pod skute političkih ili financijskih moćnika. Šteta, jer su upravo u posljednjih 15 godina socijalizma (kad je malo olabavio) nastali neki od najinteresantnijih modela prostornog planiranja koji su u provedbu i praćenje planova pokušali uključiti građane. Snaga koja se nalazi u strukturi dobrog urbanizma je pravedan društveni ugovor. Danas je postojanje takvog ugovora ozbiljno dovedeno u pitanje. Zato imamo loš urbanizam, ali tome nisu krivi samo urbanisti.

Ide li loptica kroz rupu u zakonu?

Još jedan problem s urbanističkom regulativom, naslijeđen uglavnom iz socijalizma, nazire se i u ovom slučaju. Iako zakon mora biti precizno definiran da bi se izbjegla kriva tumačenja, doslovno čitanje preciznih zakonskih odredbi čini ga nedovoljno fleksibilnim pa on, doslovno primijenjen, počinje ograničavati. Nigdje ova dilema nije više izražena nego u urbanizmu. Previše restriktivan zakon može jednako štetiti prostornom razvoju kao i zakon pun rupa. Kao i svakom zakonu, i urbanističkom je potrebno tumačenje koje izvire iz smisla i vizije prostornog razvoja. Urbanisti moraju poznavati taj općenit smisao i cilj prostornog razvoja te imati osjećaj za interese svih aktera u prostoru u skladu s njihovim pravima. Prijepor u izradi prostornog plana na Srđu dogodio se upravo zbog različitog čitanja smisla županijskog plana i slobodne interpretacije sportsko-rekreacijske zone za golf. Iz toga se vidi da s planovima višeg reda stanje nije idealno.

Obično se upravo županijski prostorni planovi kritiziraju kao bezidejni dokumenti koji ne usmjeravaju razvoj nego ga ograničavaju nejasnoćama i općenitostima. Urbanisti i lokalne samouprave godinama se natežu s izmjenama i dopunama planova da bi ostvarili smislen prostorni razvoj. To je u većini slučajeva točno. Problem s golfom i urbanističkim zakonima, u ovom slučaju županijskim planom, nalazi se u tome što je zakon o golfu prilično nedorečen. Pretijesno je ovisan o urbanističkim propisima i zakonima. Zbunjenost povećava sam zakon koji kaže da je igralište za golf jedinstvena cjelina s pratećim objektima i hortikulturom. Upravo se u tretmanu pratećih sadržaja, a ne igrališta za golf, događaju najveći nesporazumi - iako profesionalna igrališta za golf imaju svoje standarde koji su nepromjenjivi. Stoga je veliko pitanje treba li nam uz to još i zakon. Kao što Formula 1 ima svoje norme, pa ne postoji specijalni zakon o objektima namijenjenima utrkivanju bolida, tako nam ne treba ni zakon o golfu.

Babaroga - bogati golfer

Čini se da je i bogati golfer postao još jedna od babaroga hrvatskog postsocijalizma, premda se, pod uvjetom da znamo što želimo i koliko vrijedimo, nemamo čega bojati. Upravo zato jer u slučajevima kada nečija imovina snažno utječe na društveni razvoj ne postoji apsolutno privatno vlasništvo. Netko može biti vlasnik zemljišta, ali ne može posjedovati zakonom definiranu proceduru njegove izgradnje ili logiku i ekološke standarde njegovog korištenja. Upravo tome služe urbanistički planovi čija je procedura donošenja javna stvar. Urbanistički plan stoga ima smisla baš u gradovima gdje se susreće mnoštvo suprotstavljenih interesa koje treba arbitrirati. Netko može biti koristan investitor kojeg se treba zadržati po svaku cijenu, ali grad je taj koji treba određivati pravila igre – čak i kada mu je urbanistički plan jedini argument za pregovaračkim stolom.

Pišući o idealnom gradu, Sv. Augustin je rekao da grad nije samo nakupina kuća, nego skup stanovnika i njihovih nada. Dubrovčani se danas nadaju boljoj kvaliteti stambenog okoliša u Mokošici, maštaju o morskom tramvaju koji bi povezivao gradske luke i uvale, uređenju šetnica u Gružu i obnovi privezišta na Batali za male barke. Dubrovnik treba postati grad pješaka kojima treba osloboditi prilaz staroj jezgri s Ploča. Nada o kojoj se govori već godinama je pretvaranje stare bolnice na Pilama u univerzitetski kampus, čime bi započeo razvoj Dubrovnika u grad znanja. Dio sveučilišnih kapaciteta mogao bi se smjestiti na Srđu, koji bi uz golf i druge sportsko-rekreacijske sadržaje tvorili okosnicu novog grada. To su samo neke od ideja koje možete čuti u razgovoru s Dubrovčanima. Vrijeme je da s njima počnu razgovarati i gospari s Lučarice.