Drugo, tko bi rekao da se zajednica država tako moderne tvorevine kao što je EU ponaša kao tradicionalna, osvetnička starinska obitelj: Odlaziš? Tvoja odluka. Angela Merkel je doslovno rekla: Onaj tko ode, ne može očekivati da mu ispare dužnosti, a ostanu povlastice. Šok je golem i posljedice odvajanja Britanije u svakom pogledu, od idejnog, ideološkog, sigurnosnog, ekonomskog, institucionalnog, tek započinju. Oni nek se sad snalaze kako znaju, mi moramo sada misliti na sebe, a cijelo vrijeme moraju držati na pameti da je to bila njihova odluka.

Isto tako, njemačka je kancelarka s pozicije matrijarha nastupila odgojno i uputila da ne smije biti suviše negativnih tonova prema Britaniji koja ostaje naš blizak saveznik, i tako dalje i tako dalje. Ali nema puno milosti, jer this is how mighty fallen, tako je to kad se veliki strovale.

Prema Grčkoj, koja je također na neki način ispala iz EU-a ili jedva se drži rukama, nogama i zubima, kao što se izbjeglice u brodovima drže da se ne potope, bilo je i više obzira. Prošlih godina velik dio lijeve scene žalio se na to da velike zemlje Unije, pogotovo Njemačka te europske institucije vrše neku vrst mobinga nad Grčkom. Trojka je postala sinonim za diktat Europe nad malom članicom; primjer za to kako je mala zemlja izigrana, osiromašena i nedemokratski kontrolirana.

Koga nema, bez njega se može

Ali i prema jednoj i drugoj zemlji odnos ostataka zajednice je sličan: ili ćeš s nama, ili nećeš. Baš sad dobro vidimo da nema specijalno čvrste ruke njemačke kancelarke nad Europom. Što je ono rečeno svojedobno Grčkoj i sada Britaniji: Hoćeš otići? Idi! Sretan put, bon voyage, kalimera-kalispera, good bye, old chap, koga nema, bez toga se može.

Samo što je Grčka, pod kojom god vladom da je bila, otklonila priliku da se riješi takozvanog briselskog jarma i uživa u svojoj osebujnoj demokraciji, kao što je sada i Velika Britanija zastala na pragu, rado bi se vratila, no ne zna kako, a zna da joj je bolje unutra nego vani. Ali korak je napravljen i za stožerne zemlje Europe, pa i svijeta, kao što je Britanija, sad je mala margina djelovanja.

Jednog dana kad će pregovarati o novim odnosima s EU-om, njihova će pozicija opet biti jaka, a Grčka će se možda još uvijek boriti da se pomakne s dna.

To će obnoviti prigovore da je i Unija nepravedna prema malim članicama, da djeluje po dvostrukim standardima i da će se sve dogovoriti u krugu Washington - Berlin - London. No to je mnogo, mnogo kompleksnije. Da je barem svijet tako jednostavan.

Ali nije.

Ni Angeli Merkel ne pada ništa u krilo

Vrlo je teško donijeti odluku u Bruxellesu. Angela Merkel mora se jako pomučiti, ne pada joj u krilo. Na vrhu je dok može i dok tu poziciju može stalno braniti. Njemačko vodstvo se stalno preispituje, pa tako i u ovoj prilici. Na primjer, ostale zemlje su se malo povukle i dale prostor Francuskoj koja sad grabi položaje, gazi gdje je bila Britanija, a ostale zemlje, iako im vrlo često Francuzi idu na živce, to puštaju, jer ne žele da Njemačka bude jedina na tronu. Zatim, skandinavske zemlje i Nizozemska, zadržavaju malu rezervu i čekaju razvoj. Naposljetku, Višegradska skupina zemalja, tj. istočna i centralna Europa napravila je jasan odmak. Isto tako, ni ideja prema tome kako se treba ubuduće odnositi prema Britaniji nije ista u cijeloj Europi. Na primjer, istočnoeuropske zemlje žele da ona bude što bliže.

A svejedno - svejedno su prema Britaniji zauzeli zajedničke pozicije, kao što su svojedobno i prema Grčkoj. Dakle, zajednica se skuplja, momentalno, ali i strateški, razmatra svoje interese i djeluje, reagira na sve podražaje, ona je živi organizam.

To bismo trebali imati na umu i mi, čini mi se, kao i druge male zemlje u EU-u. Europska unija jako je turbulentna i očigledno je da smo zadnjih godina u permanentnoj krizi. To znači da u svakoj situaciji moramo biti svjesni uloga i svoje pozicije. Mi smo rubna članica Unije, trebamo biti još pažljiviji nego oni koji su prirodno na okupu. Ako su Grčka s jedne, i Britanija s druge strane na svoj način otpale (Grčka ne do kraja, ne mislim nikog vrijeđati, može se vratiti), i ako se Europska unija zbija, vrijeme je da razmislimo kuda ćemo mi, kojim pravcem, prema van ili prema unutra.

Najzanimljiviji je prigovor o velikim i malim zemljama, o tome ima li neka mala zemlja poput Hrvatske uopće ikakve težine u EU-u. Jesmo li jednaki i ravnopravni?

Je li isto biti Grčka i Velika Britanija?

U nekim elementima jest, u nekima nije. Kako mogu Britanija, koja je najrazvijenija europska demokracija i ekonomija, biti isto što i moderna Grčka koja je sistematski zadnjih tridesetak godina uništavala svoje nacionalne institucije i demokraciju shvaćala kao klijentelizam?

Ali i Britanac, i Grk, i Hrvat, i Austrijanac, i Nijemac, i Francuz i Rumunj ravnopravni su u potpunosti, 'jednaki' pred svim europskim institucijama dok god su njihove zemlje članice Unije. Za vrijeme pregovora EU se trudila da i mi u svome pravosuđu imamo jednake standarde kao što ih imaju Britanac i Nijemac u svojim zemljama. EU se trudila da tu budemo jednaki. Trud se sastojao u tome da građanin ako je Hrvat ima u svojoj zemlji jednaka prava pred svojim pravosuđem kao građanin Nijemac u Njemačkoj. Jesmo to postigli?

Nismo.

Je li nam Unija kriva da nismo?

Tko nam je kriv?

Svatko mora imati svoj interes da ostane u Uniji

Ali da smo jednaki, nismo. Kako bismo i bili kad je svatko od nas došao sa svojom tradicijom, mentalitetom, poviješću, drugačijim brigama, nadama, osjećajem za točnost pri dolasku na sastanke i odgovaranju na pisma i emailove, namjerno ne spominjem ekonomiju i bogatstvo. Ne samo da nismo jednaki nego smo jako različiti. Veliko je pitanje kakva mora biti Unija koja može akomodirati sve te različitosti, ali očigledno je da utopija nije. Svejedno, svatko mora imati dovoljan interes da ostane unutra, a ostatak zajednice mora imati dovoljan interes da te trpi. To, ali i više od toga, a to više je sustav vrijednosti. Kad to pukne, gotovi smo, i to na vlastitu štetu.

Kako smo tako različitih i nejednakih ugleda, snage i utjecaja, onda Unija i jest u nekim, ili - hajde - mnogim aspektima organizirana federalistički. Europska komisija je tu da štiti i zastupa male zemlje, imamo svog povjerenika, imamo svoje vrlo visoke predstavnike gdje smo ih uspjeli postaviti, imamo naše zastupnike u Europskom parlamentu.

Ravnopravnost sami moramo iskoristiti

Federalistički je riješen i omjer snaga između zemalja članica, pa tako u Vijeću nemaju svi jednaku snagu glasa, nego snaga glasa ovisi o broju građana i drugim kombinacijama.

Takav koncept daje nam ravnopravnost kao građanima, a državi pruža mogućnost jakog sudjelovanja u Uniji, samo to trebamo iskoristiti, a još nismo. Odnos velikih i malih najbolje se opisuje ovako: veliki moraju vidjeti svoj interes da budu u Uniji (doprinose, plaćaju velike sume, itd.), a mali moraju vidjeti da im je bolje unutra nego vani.

Prema tome, ovako u ovom trenutku stoje stvari i ako se mislite stavljati na euroskeptičnu stranu, molim vas razmislite i o tome kako je Grčka ostala i pokrila se po ušima jer joj je bolje ovdje i kako bi Britanija sve dala da nije bilo referenduma.

Nećete u EU? Ništa lakše nego potegnuti član 50 Ugovora i izaći. Nema nikakve čvrste ruke, ni njemačke ni neke druge koja bi to spriječila. Tko hoće van, može. Tko hoće ostati unutra, treba poštovati standarde zajednice, običaje našeg europskog sela koje se pokazalo mnogo tradicionalnije i strože kad je u pitanju samoočuvanje nego što smo ranije zamišljali.