Kako europski lideri pokušavaju očuvati Grčku od potpunog kolapsa, cijenu kojeg bi platili i vlastitim ekonomijama, tako se čini da ju sve više guraju prema njemu. Praktički ne postoji više ekonomist koji ne smatra da EU treba pod hitno transformirati u tijesnu federaciju, dakle, ne samo monetarnu i tržišnu, nego i fiskalnu uniju – ako želi opstati. Investitorska panika oko Grčke ovaj je tjedan ponovno u crvenom, a Italija i Španjolska na pravom su putu da joj se pridruže
Grčka je prije neki dan trebala dobiti novu porciju dogovorenog zajma (osam milijardi eura) od Europskog fonda za stabilnosti, MMF-a i Središnje europske banke. To se nije dogodilo. Predstavnici europskog trojstva koje dirigira krizom ustanovilo je da Atena nije učinila dovoljno po pitanju smanjenja deficita i rezanja troškova u javnom sektoru (čitaj otkazi). Premda je na papiru sve ustanovljeno, zapelo je na provedbi. Naravno, riječ je o taktičkom pritisku, novac će biti izručen, ali će Papandreouova vlada morati napraviti danas ono što je mislila ostaviti za sutra. Dodatnih 20.000 zaposlenih u državnim službama biti će otpušeno, prenosi Reuters, a plaće i mirovine u javnom sektoru biti će ili potkresane ili zamrznute.
U suprotnom, scenarij je katastrofalan. Zemlja ima financijske snage izdržati tek do sredine listopada. Već smo pisali o tome kako stotinjak tisuća ljudi u javnim službama čeka prisilni 'godišnji' od godinu dana. Za to će vrijeme primati 60 posto plaća i morati potražiti drugi posao u istoj domeni, ili slijedi otkaz. Također, uvodi se porez na imovinu koji će se pribrajati računu za struju, ne bi li se svakog obvezalo da ga plati.
Da je način na koji će se Angela Merkel i Nicolas Sarkozy obračunati s Grčkom lakmus papir za investitorsko tretiranje ostalih problematičnih zemalja, pokazuje i kamata na talijanske i španjolske državne obveznice koja je u jučer skočila na preko pet posto. Već su bile tamo pred nešto više od mjesec dana, no tada je reagirala Središnja europska banka i krenula ih kupovati ne bi li ublažila investitorsku paniku. To se i dogodilo, no za kratko. Spasilački program vrijedio je samo za kolovoz.
Razlog zbog čega sve manje kreditora na tržištu kapitala vjeruje u sretno rješenje europske krize je način na koji se ona tretira. Ideja da se stvari rješavaju korak po korak i na kapaljku, po receptu Angele Merkel, eventualno će održati posrnule ekonomije neko vrijeme na aparatima, no nema nikakve šanse da se same osove na svoje noge. Italija sa 1,9 trilijuna duga prevelika je za ikakvu intervenciju, Španjolska pak tone u sve veću nezaposlenost (44 posto za mlađe od 25 godina). Ni jedna ni druga nemaju nikakvu razvojnu strategiju, a političkom arenom potpuno dominiraju priče kako sve skresati deficit i gdje sve uštedjeti. Deficit i programi ušteda su manji problem, a ako postaju ozbiljni, onda je to zato što će navedene zemlje odvesti u dugu stagnaciju jerbo radikalna i kronična štednja onemogućava razvojne inicijative.
The Economist već u nekoliko brojeva upozorava na neminovni krah eurozone ako se nastavi s taktikom gašenja lokalnih požara i ne poduzme totalnu reformu načina na koji je strukturirana. Drugim riječima, ako ne uspostavi fiskalnu uniju, otpiše dugove koji se jednostavno ne mogu vratiti i ne omogući izdavanje euroobveznica. Kako je objasnio nekadašnji čelnik MMF-a Dominique Strauss-Kahn u nedjeljnom intervjuu za francusku televiziju, bogate ekonomije eurozone morat će pretrpjeti manju štetu kako bi se izbjegla veća. Zajedničko garantiranje za posuđivanje novca svake od članica, politički je možda teško prodati biračima, pogotovo konzervativne provenijencije, no raspad eurozone itekako će koštati Njemačku. Slab euro (zahvaljujući Grčkoj i inima) čini je izvozno konkurentnom.
Ne samo to, grčki bankrot ili povratak na staru nacionalnu valutu drahmu, kako piše The Economist, doslovce će prepoloviti vrijednost njihovog duga i za sobom povući njemačke i francuske banke koje su se nakupovale stotine milijardi eura grčkih obveznica. Već sada im je vrijednost dionica pala za preko 20 posto.
Kako će zaključiti mnogi analitičari, jedina stvarna prepreka na putu europskog spasa (a prije svega spasa budućih generacija, koje u suprotnom čeka nezamislivo bijedna egzistencija) jest Njemačka. Dokle god Angela Merkel pokušava udovoljiti svojim konzervativnim biračima koji ne žele više izdvajanje novca poreznih obveznika za nedisciplinirane južnjake, situacija će teći nizvodno, kako za Grke, tako i za Talijane i Španjolce. A onda na red dolazi Francuska.
Nije problem u Nijemcima kao takvima. Najveći protivnici daljnje pomoći Ateni su Slobodna demokratska partija koja je, baš kao i njezin veći koalicijski partner, Merkelin CDU, doživjela kataklizmu na lokalnim izborima ove godine. Nedjeljni poraz u Berlinu šesti je po redu (od sedam ovogodišnjih regionalnih izbora). Vodeći socijaldemokrati su, naprotiv, skloni većoj federalizaciji kontinenta i izdavanju euroobveznica.
Sada je prekasno za kažnjavanje krivaca na europskoj periferiji koji su godinama uživali briselske blagodati i naposuđivali se i natrošili preko svojih kapaciteta. Njemački pritisak, kupovanje vremena i odgađanje fundamentalne reforme Unije doći će po cijeni koju ni Berlin neće moći platiti.
