No iako je iz Cannesa odaslan niz smjernica za svjetsko gospodarstvo, ti, kao i niz drugih, proklamiranih ciljeva našli su se u potpunoj sjeni pred iznenadnom najavom grčkog referenduma. Suočeni s ozbiljno ugroženom eurozonom te s grčkom vladom iz koje neprestano stižu kontradiktorne informacije koje se međusobno poništavaju, samit se de facto pretvorio u vijećanje o spasu eurozone. S rezultatima koji su daleko od obećavajućih.

Po posljednjim izvještajima, referenduma o ostanku Grčke u eurozoni neće biti, potvrdio je danas grčki ministar financija Evangelos Venizelos. To oportuno političko pitanje premijera Papandreoua koje zapravo ima sav pravni, pa i moralni integritet povučeno je slijedom pritisaka, kako unutarnjih, tako i vanjskih. Pitanje o smjeni grčke vlade i o novim izborima, koje se zapravo dalo naslutiti i prije nego što je duo Sarkozy - Merkel izjavio da će eurozona opstati, sa ili bez Grčke, na programu je ovaj vikend. Prema važećim europskim ugovorima, izlazak Grčke iz eurozone, značio bi istovremeno i izlazak iz Europske unije. Scenarij je to potencijalno golemih razdora za EU koji ni najoptimističniji analitičari ne bi preporučili. Francuski ministar za europske poslove danas je pak izaslao mekšu izjavu od predsjednika Sarkozyja izrazivši punu potporu Pariza za ostanak Grčke u EU te je evocirao slučaj 'spašene' Irske.

Istovremeno, Italija, koja visoko kotira na sve punijoj listi kriznih članica i kojoj realno prijeti domino efekt grčke krize, trebala bi biti stavljena pod nadzor MMF-a. Premijer Berlusconi mora još prihvatiti prijedlog prema kojem bi MMF svaka tri mjeseca upućivao komisiju koja bi nadzirala provedbu reformi, od kojih se kao najdelikatnija otkriva reforma mirovina.

Stabilizacijski fond za spas eura, više je nego izgledno, trebat će nadopunjavati. Bilo da se radi o kineskoj investiciji ili pomoći nekog drugog tržišta u nastajanju, G20 se iz sastanka vizija, kako neki od čelnika vole od milja nazivati samit, pretvorio se u grozničavo gašenje sve brojnijih požara. U pozadini odluka, moguće je sve jasnije govoriti i o duboko nagriženom demokratskom sustavu unutar EU-a. U srazu s prvom velikom krizom, EU se pokazao kao organizam koji nije razgraničio pojmove nacionalnog suvereniteta i monetarnog zajedništva. Njemačko-francuski duo, koji je Libération nazvao 'nabrzaka sklopljenom europskom ekonomskom vladom po načelu 'tko plaća taj i odlučuje', tako donosi odluke koje itekako zadiru u unutarnja pitanja država, poput onih o nacionalnim budžetima ili o provedbi reformi. U tom se nizu nacionalni parlamenti ili zaobilaze ili tek koriste kao sredstvo potvrđivanja odluka donesenih u Bruxellesu. Stoga, promjena europskih ugovora u vidu međudržavnog ekonomskog upravljanja Europskom unijom jednako je hitna kao i konsolidacija eurozone. U suprotnom, neće se više raditi samo o akutnoj krizi eura, već i onoj legitimiteta.